Mlada književnica Jelena Hrvoj iz Poznanovca izrazito je pogođena štrajkom radnika Inkopa, u kojem je i sama svojevremeno radila. U želji da javno izrazi suosjećanje sa svojim bivšim kolegama, koji trenutno žive u strahu od najcrnjeg scenarija, našoj je redakciji uputila vlastiti komentar, koji objavljujemo u cijelosti:
“Čitajući članke o štrajku radnika u tvornici obuće Inkop, odlučila sam napisati ovaj mali članak, kao osoba koja je nekada bila dio tog ‘živućeg organizma’. Ovo je tužna priča koja stoji iza plavih radničkih kuta i umornih lica.
Nažalost, ovo je priča koja je postala tek još jedna tužna statistika. Priča koja se diljem Lijepe Naše ispričala stotine puta, ali ovo je priča ljudi iz mojega života. Pune dvije godine provela sam pored istih ovih lica koje sada gledate na fotografijama. Pored njih sam radila, učila, s njima bila ljuta i sretna. Dvije sam godine slušala o onim boljim prošlim danima, kada je ta tvornica zapošljavala 1300 ljudi. 1300 ljudi koji su redovito primali plaće, odlazili na godišnje odmore, podizali obitelji. Slušala sam priče o menzi iz usta žena koje su te priče u sadašnjosti pričale uz šnitu kruha i NTL paštetu.
Izmorena lica
Radila sam s tim ljudima koji su iznimno marljivi i podcijenjeni. Nagledala sam se bolova u kralješnicama, zglobovima i prstima radnika; neopisivo velikog presinga koji je postavljen na voditelje pogona. Promatrala sam kako su kooperanti prolazili tvornicom, ulickani i mirišljavi; kooperanti koji su odlazili jer neke druge zemlje nude jeftiniju opciju; političari koji su obećavali i prolazili baš poput kooperanata. I dok su svi ti ljudi prolazili, ova izmorena lica koja danas gledate na fotografijama, marljivo su radila kako bi zaradila svoju minimalnu plaću. Radili su sa smiješkom i tek bi se povremeno pobunili, dok bi pod pauzom zajedno maštali o onim boljim danima. To su ljudi koji su svoje živote ostavili u tvornici, koja je pak u jednu ruku postala poput njihovog drugog doma.
Pišem ovaj članak s knedlom u grlu, jer ih poznajem i jer su zaslužili više. Moj Poznanovec jednim velikim dijelom leži na leđima Inkopa i uvjerena sam kako je svaka osoba čvrsto uz sve ove ljude, koji ne žele ništa više od onoga što im pripada”.
Dosta iskorištavanja
Radnici Inkopa, njih 230, i danas su došli na posao, ali odbijaju raditi dok im se ne isplate minimalno dvije zaostale plaće, koje nisu dobili još od veljače.
– Za veljaču su nam dužni još 500 kuna i otada nismo dobili niti lipe! Mi smo svi ljudi u kreditima, a ne dobivamo poštenu plaću, nego minimalac. Probajte živjet s kreditom, a na minimalcu. A ima mnogo bračnih parova koji ovdje rade. I što sada? Opomene nam dolaze, režije nam dolaze, prijete nam blokade na računima. Prije nego što nam isplate barem dvije plaće, mi nećemo raditi! Dosta je bilo iskorištavanja – vikale su jučer očajne radnice. A direktor Zlatko Novosel, s kojim smo također jučer razgovarali, iako je obećao da će nam se javiti s novim informacijama, danas ne odgovara na naše pozive.