Nikolina Iveković iz Svetog Križa Začretja rođena je 1991. godine. Završila je Prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Zaboku, a nakon toga i preddiplomski studij Računarstva na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja i fakulteta, kako kaže, radila je različite honorarne poslove, u kafićima, klubovima i dućanima odjećom. Voljela je i uživala u svim poslovima koje je radila, jer su joj omogućavali džeparac, ali i stjecanje različitih iskustava, posebice u komunikaciji s ljudima. Budući da je honorarno radila u jednom trgovačkom centru, po završetku studija uspjela je u onome u čemu mnogi ne uspijevaju – dobila je stalno zaposlenje, ali nakon tri mjeseca Nikolina je promijenila svoj život iz temelja i napustila Hrvatsku. Ovo je njezina priča.
Kada ste otišli iz Hrvatske i zašto ste donijeli tu odluku?
Otišla sam iz Hrvatske 2015. godine. Kada mi je nakon završetka studija dućan u kojem sam radila kao studentica ponudio stalan posao, prihvatila sam misleći kako je bolje išta nego ništa, dok ne pronađem nešto u svojoj struci. Iskreno govoreći, nisam se još ni prihvatila ozbiljnog traženja posla u struci, kada mi se ukazala prilika da odem iz Hrvatske. Bila sam luda i mlada – rekla bih da je to bio razlog zašto sam tada donijela najbolju odluku u svom životu.
Naime, uvijek sam bila vrckava i otvorena i ta prilika mi se učinila jednim jako velikim izazovom koji sam jednostavno morala prihvatiti. Moja jako draga prijateljica dobila je posao preko agencije za zapošljavanje na jahtama, u Dohi, glavnom gradu Katara i tako sam čula za tu mogućnost. Posao na tim jahtama vrlo je specifičan na odnosu na slične poslove u svijetu, pa sam morala završiti tečaj temeljne sigurnosti na brodu, poznatiji kao STCW95, koji je trajao pet dana u Zagrebu. Za naše prilike, tečaj nije bio nešto što sam si tada mogla priuštiti, no odlučila sam riskirati, iako nije bilo sigurno da ću posao uistinu dobiti. Ipak, ja sam vjerovala i stvarno sam to jako željela, završila sam tečaj i dala otkaz u trgovini. Nakon par dana, slijedio je poziv – letiš sutra. Nisam se ni snašla, a već sam bila na svom prvom letu u životu, u avionu za Dohu.
Koje ste sve poslove obavljali i što radite sada?
U Dohi sam počela raditi kao mlađa stjuardesa (Junior Stewardess) na privatnoj jahti. Bio je to velik izazov za mene, prije svega jer je moje znanje engleskog bilo prilično loše. Osim toga, posao je bio nešto sasvim novo, prvi puta u životu sam uopće imala priliku vidjeti jahtu na taj način. Brzo sam se snašla na poslu i bila sam vrlo zainteresirana. Moja glavna stjuardesa (Chief Stewardess ) i kapetan jahte vidjeli su u meni radišnost i volju, a ja sam sve više učila od njih i uživala u onome što radim. Nakon dvije godine promovirana sam u glavnu stjuardesu na istom brodu. Obožavam svoj posao. Moja odgovornost je unutrašnjost jahte – interijer, zadužena sam da jahta bude spremna primiti goste 24 sata na dan, sedam dana u tjednu. Uz nabavku robe, odgovorna sam i za dio administrativnih poslova.
Kako je raditi u Dohi u odnosu na Hrvatsku?
Kao što sam spomenula, bila sam stalno zaposlena u Hrvatskoj svega tri mjeseca.
Smatram da raditi u Hrvatskoj znači preživljavati. Žalosno. Što se tiče poslova u Dohi, moram priznati da su ljudi dosta rangirani prema nacionalnosti. Znam puno naših “Balkanaca” koji rade ovdje, uključujući dosta Hrvata, koji su zadovoljni životom i poslom u Dohi. Ipak vjerujem, da su bolje prilike u Hrvatskoj, ljudi bi radije ostali kod kuće.
Može li se dobro zaraditi?
Ako gledamo prilike u Hrvatskoj, može se jako dobro zaraditi.
Kako izgleda jedan vaš radni dan? Imate li dovoljno slobodnog vremena?
Moj radni dan počinje u 8 sati. Prvo dogovaram sa stjuardesom što ona treba raditi –
ona je odgovorna za čišćenje jahte. Nakon toga radim papirologiju i od 9.30 do 10 sati imamo pauzu za doručak. Poslije doručka idem u shopping, da osiguram sve potrebno u slučaju dolaska gostiju ili za potrebe same posade i jahte. Od 12 do 12.30 vrijeme je za ručak. Budući da jahta ima vlastitog kuhara, ručak je uvijek topli obrok. Nakon ručka dovršavam sve potrebne papire za taj dan, provjeravam je li stjuardesa obavila sve zadatke i u 14 sati radni dan je završio. Međutim, moja obaveza je biti dostupna na telefon 24 sata na dan sedam dana u tjednu i spremna za dolazak na jahtu u bilo kojem trenutku, u slučaju da gosti žele isploviti. Ovdje se radi od nedjelje do četvrtka. Petak i subota je vikend i tada sam načelno slobodna, ali i dalje na standby-u za goste. Imam dovoljno slobodnog vremena, ne živim na brodu, već imam svoj stan, što mi omogućuje da vodim normalan privatan život.
Što radite u slobodno vrijeme?
Roštilj s prijateljima, šetnja uz more, na poznatome Cornichu, trčim, odem ponekad u trgovački centar. Kada vrijeme dozvoljava, a to je na sreću većinom godine, odem na plažu ili bazen.
Ima li još Hrvata tamo, odnosno s kime se družite?
Poznajem dosta Hrvata ovdje.U mojoj kompaniji radi oko pet Hrvata. No često prepoznajem naše ljude po govoru u kafiću ili na nekim drugim mjestima. Ili je Doha mala ili nas ima. Osim s ljudima iz Hrvatske, družim se i s ljudima iz Makedonije, Južne Afrike, Engleske… U našem poslu su ljudi iz čitavog svijeta.
Kakvi su ljudi ondje ? Jeste li možda imali neugodnih iskustava?
Katarci i Katarke su vrlo zatvoreni, zapravo vrlo rijetko komuniciramo s njima. Oni koje poznajem dragi su i normalni ljudi, ali potpuno drugačijih običaja i vrijednosti. Imaju jako velike poticaje i privilegije u Kataru i većina ih niti nije zaposlena. Međutim, ondje stvarno možete naići na sve nacionalnosti. Upoznala sam puno ljudi iz čitavog svijeta i u ove tri godine nisam imala ni jedno neugodno iskustvo. Rekla bih, ako ti poštuješ njih i njihovu kulturu, i Katarci poštuju tebe.
S obzirom na to da se radi o muslimanskoj zemlji, jesu li ljudi konzervativniji i postoje li pravila kojih se morate pridržavati?
Konzervativnost ovdje ovisi iz koje obitelji dolaziš i koliko je ta obitelj konzervativna ili nije. Ovo je zemlja u kojoj žene u pravilu ne izlaze iz kuće bez abaje, tradicionalne crne haljine kojom prekrivaju kosu, neke lice i čitavo tijelo. Kada Katarci imaju svadbu, žene i muškarci su odvojeni. Držanje za ruke i ljubljenje nije dozvoljeno na javnim mjestima. U nekim obiteljima još uvijek vrijedi pravilo da su brakovi dogovoreni. Muškarci mogu biti u braku s četiri žene. No, isto tako mnogo Kataraca odlazi na studij u Europu, gdje, vjerujem, ipak imaju više slobode. Postoje pravila koja moraš poštivati, kao što su npr. da u vrijeme Ramazana nije dozvoljeno piti, jesti ili pušiti na javnim mjestima, pa čak ni u autu, do zalaska sunca. Pritom je važno spomenuti da je za vrijeme Ramazana temperatura do 50 stupnjeva Celzijevih. Kupanje na javnim plažama nije dozvoljeno za žene u bikiniju, već u kupaćem kostimu koji prekriva cijelo tijelo. Razgolićeno odijevanje nije prihvatljivo. Filmovi u kinima su cenzurirani tako da su izbačene sve scene koje prikazuju intimnost ili slobodniji humor. Iskreno, ima dovoljno pravila, ali ja to gledam na ovaj način: kada bi netko došao izvana u Hrvatsku i ne bi poštivao kulturu ili bi kršio određene norme ponašanja, pitala bih se zašto je onda ta osoba odlučila biti ovdje? Svi imamo mogućnost izbora.
Koje su najveće razlike između života u Kataru i Hrvatskoj?
S moje perspektive, ljudi se ovdje previše zatvoreni. Doma bih često otišla u kafić, srela nekolicinu poznatih ljudi, znala što se događa u mjestu – traži li netko radnika, iznajmljuje stan ili je otvorio neki biznis – ukratko “otvoreni smo”. Ovdje je potpuno drugačije, oni su prilično zatvoreni. Ne objavljuju javno crnu kroniku, ovdje baš i nisi u mogućnosti čuti na kavi za neki posao u kvartu. Oh, tu je i moj najveći problem – volim kruh i ne mogu se nikako, ni nakon tri godine, priviknuti na činjenicu da ovdje nema pekarnice na svakom uglu s friško pečenim kruhom. Naravno, nema ni mesnice.
Velika razlika je u klimi, vrućine su nepodnošljive, a zime blage. Božić nije Božić, Nova godina nije Nova godina. Gorivo je jako jeftino – manje od tri kune po litri. Režije se ne plaćaju, a i većina poslodavaca uz posao daje i stan ili sobu. Zdravstvo je vrlo skupo, ne možeš otići kod doktora da nisi potrošio najmanje tisuću kuna samo na pregled.
Kakva je hrana?
Arapska hrana nije nimalo slična Hrvatskoj. U njihovim jelovnicima naići ćete na janjetinu, govedinu, rižu na sve načine, s puno začina, lokalnu ribu, škampe, lignje i poznati kari. U njihovoj hrani najmanje mi se sviđa slatkasti okus u svemu. Oni su i veliki ljubitelji brze hrane i slatkiša. Živio McDonald’s delivery, hahaha. Svaki drugi lokal je slastičarnica ili palačinkarnica.
Koliko često dolazite kući i što vam najviše nedostaje?
Dolazim kući najčešće dva puta godišnje – obavezno ljeti da uživam na našem moru i izbjegnem najveće vrućine ovdje i obično na kraći godišnji zimi. Najviše mi nedostaju moja obitelj i prijatelji, koji su jednostavno nezamjenjivi. Svaki puta kada dođem i vidim da me moja obitelj podržava, da su prijatelji koje imam i dalje tu te da se ništa nije promijenilo, to mi daje vjetar u leđa. Budući da živim u stanu, moja obitelj i prijatelji mogu mi doći u posjet. Mama i brat su me već jednom posjetili, sad čekam da dođu mama i tata, a nadam se da ću ove godine ugostiti i većinu svojih prijatelja u ovoj mojoj pustinji, tako da je puno lakše.
Puno mi nedostaje i svježi zrak, iako uživam u ovoj toploj klimi. Doha se tek gradi, tu je pustinjska klima i u zraku se uvijek osjeća prašina, jedino drveće su im palme. Prvi puta u životu ovdje sam vidjela maglu od prašine.
Namjeravate li ostati u Dohi ili se vratiti?
U nekoj bližoj budućnosti se ne planiram vratiti, ali sigurna sam da ću ponovno živjeti u Hrvatskoj.
Jeste li zadovoljni svojim životom u Kataru?
Jako sam zadovoljna svojim trenutnim životom. Svaki dan sam zahvalna na svemu što imam i na svim prilikama koje su mi pružene. Ovo je bila najbolja odluka koju sam donijela u životu. Volim riječi moje mame: “Ako misliš da si malo lud, znači da si na pravom putu.” Mama k’o mama, uvijek je u pravu, a ja sam danas toliko sretna što sam bila luda i mlada i otišla kao muha bez glave, jer da sam previše razmišljala, ovo se ne bi dogodilo. Svima bih iz iskustva preporučila da budu hrabri. Vjerujte, znam da nije lako i da ima stvarno teških trenutaka koje morate proći i da ćete milijun puta misliti da ne možete, ali da, možete! Ja sam jedva znala složiti par rečenica na engleskom, vokabular mi je bio jako loš, nikad u životu nisam letjela avionom, ali kad te bace ili kad se sam baciš u vatru kao ja, nemaš previše izbora.
I da nemam dobar posao i da se želim vratiti kući, ovo bi bilo nezaboravno i neprocjenjivo iskustvo. Mogu reći da sam upoznala sebe, nakon svega, danas sam osoba kakva želim biti, dobivam svakodnevno iskustvo koje mi proširuje vidike o životu, danas volim sebe. Budite jaki u svojim odlukama i ne obazirite se na ljude koji kažu ne znaš što radiš, bolje ti je ovdje, ne znaš što ti se može dogoditi u tuđoj zemlji… Ako vam se nešto treba dogoditi, dogodit će se i u vašoj zemlji, i ako niste zadovoljni negdje, uvijek možete otići. Ne žalite se, od toga nema ničega, niste drvo, pomaknite se. Ne morate nužno otići u drugu zemlju, ali vodite se svojim snovima i željama jer ništa nije nemoguće ako to dovoljno želite.
