– Veličanstveni Kilimanjaro nije samo najviši vrh Afrike i jedan od “velikih 7” svjetskih vrhova, on je i najviša planina na svijetu koja ne pripada nijednom planinskom lancu, tzv. free – standing mountain. Mnogo toga me privuklo na ovu jedinstvenu avanturu. Osim impozantnih prirodnih ljepota, veličanstvenih pogleda i čudesnih zalazaka sunca kojima se ovaj snježni div može pohvaliti, jednostavno sam htio biti dio svega toga. Kroz ovo dosadašnje iskustvo po Europi, naučio sam mnogo. Znao sam da će me i ovaj dugi put opet promijeniti i to na način da ću biti jedna osoba prije uspona i druga osoba kada napokon stanem na krov Afrike – govori 31-godišnji Andrija Jagečić iz Oroslavja, koji se u kolovozu prošle godine težom rutom popeo na 4810 metara visok Mont Blanc, prema nekima, najviši vrh Europe, a sada je uspio osvojiti i 5895 metara visok Kilimanjaro, najviši vrh Afrike.
Kako kaže, nije mu bilo lako donijeti odluku o usponu na Kilimanjaro, jer se sve odigralo u zadnji čas. Naime, ovaj mu vrh nije bio prioritet jer je u potpunosti bio usmjeren na uspon na “vrh smrti” Matterhorn, koji se nalazi na granici Švicarske i Italije.
– Lutanjem bespućima interneta, sasvim slučajno sam naletio na ovu avanturu, za koju je bilo slobodno još jedno mjesto. Velika crvena slova u naslovu kao da su vikala moje ime i bez previše razmišljanja, jednostavno sam znao da želim biti u timu. Imao sam veliku sreću što sam se našao u pravom trenutku na pravom mjestu – otkriva Andrija.
Za ovaj uspon kaže kako je bio sasvim različit od ostalih jer je do sada sve rješavao u roku od 24 sata, dok mu je za ovu avanturu trebalo gotovo pet dana, dok se neki penju i sedam – osam, i to prolazeći kroz pet klimatskih zona. U Tanzaniji je prošao kroz prašumu i pustinju, pa sve do pete zone, koja se još naziva arktičkom i gdje temperature idu daleko ispod nule. To znači da je od opreme morao nositi apsolutno sve – i ljetnu i zimsku.
– Zvuk i zov afričkih bubnjeva odzvanjao mi je u ušima od dana kada sam stupio u ekspediciju na najviši vrh Afrike. Uz snagu volje, želju, zdravlje, spremnost i uz malo sreće, uspjeh nije izostao. Ništa me nije moglo spriječiti da stanem na krov Afrike i da osjetim taj trenutak koji nikada neću zaboraviti. Bilo je dosta vrhunskih penjača i profesionalaca koji su imali više iskustva od mene, no to me nije bilo briga jer moja je želja bila nepokolebljiva, iako sam ovom izazovu pristupio vrlo ponizno, znajući da samo 40 posto alpinista uspije doći do vrha ovom rutom. Od nekih sam pak čuo da uspon nije tako težak. Vjerujte mi, težak je. Čitajući i slušajući savjete nekih ljudi, shvatio sam koliko ih podcijeni uspon i nikad ne stigne do kraja – ističe Andrija.
Iako stopa smrtnosti nije tako velika kao kod nekih čak i manjih europskih vrhova, Andrija je bio svjestan da će doživjeti i neke neugodne trenutke koje planina neizostavno povlači za sobom. Kako kaže, rizik uvijek postoji, ali u ovom su slučaju, na sreću, ponovno prevladali njegov razum i ego.
“Kralj lavova”
– Sjetio sam se crtića “Kralj lavova”, kada je pokvareni Scar rekao Shenziu: “Budite spremni”. Ja spremniji nisam mogao biti. Jako sam vjerovao u svoje vještine. Iako ovaj uspon nije bio tehnički zahtjevan, nije ga se smjelo nimalo podcijeniti – kaže Andrija. Jednu od najvećih opasnosti na ovoj impozantnoj planini predstavlja visina, koja može biti smrtonosna i upravo je ona najčešći uzrok neuspjeha penjača.
Andrija se kretao i po 12 sati dnevno, tako da su oprema i udobnost u gojzericama bili od velikog značaja. Nije želio zaostajati zbog žuljeva i sličnih poteškoća, pa je uzeo one iste gojzerice u kojima se penjao na vrh Europe.
– Uspon nije bio nikakva trka, stoga sam imao na umu da ne trebam žuriti jer žurba može doslovce ubiti. Pustio sam svoje tijelo da se prilagodi, uživao sam u krajoliku i iznenađujućim pogledima koji su bili oko mene. Jedina stvar o kojoj sam razmišljao, bila je visinska bolest, koja me malo zabrinjavala od samog početka. Uz dobru aklimatizaciju, taj se rizik smanjuje, no ništa nije zagarantirano. Tijekom prolaska kroz prašumu, imao sam dovoljno vremena razmišljati o tome kako je Zemlja zaista predivna, kao da gledam epizode emisije “Planet zemlja“, samo u daleko boljoj poziciji. Bilo je savršeno vrijeme za povezivanje s prirodom i isključivanje od svega. Planina je bila u čitavom mojem umu. Cijelim putem bih sam obuzet samo jednim jedinim ciljem. Uvjerio sam se da je tijelo sposobno za nevjerojatne stvari i ako se prevlada umor i ona sumnja u sebe, otkrije se prava sposobnost i snaga. Zadnjih 12 sati prije vrha bili su brutalni i to na nezamisliv način. Noć prije juriša na vrh, spavao sam samo dva sata i probudio se u ponoć za početak uspona. Dragocjeno vrijeme se ne smije trošiti i mora se biti u konstantnom kretanju. No, umor me je preplavio, a počelo je i smrzavanje na toj visini. Velika nadmorska visina ne šokira samo tijelo, već i mozak. Kisik je bio toliko rijedak da sam ga jedva udisao, a kamoli da podupre sav taj napor. Najgori dio čekao me zadnji kilometar, kada smo došli do strašnih strmina, tzv. klisura, koje su kao od nekog šljunastog pijeska. Teren je toliko zeznut da za svaki korak naprijed, kliznete pola koraka unatrag. Imao sam osjećaj kao da je ovo neka šala, kao da ne napredujem nimalo. Međutim, sve dok psiha drži i dok je jaka, sve se može prevladati, na planini, baš kao i u životu. Na svom neočekivanom putovanju, vidio sam svijet iz posve drugačije perspektive i zaista je vrijedilo. Moji zadnji koraci prema vrhu bili su najbolji trenuci, no nisam se mogao previše zadržavati na vrhu. Najviše 15 minuta jer nadmorska visina jako je teška za tijelo, a još me je čekao povratak, koji isto nije bio nimalo lak. Nisam htio dopustiti da me sreća previše nadvlada, jer to može biti itekako varljivo i opasno. Kada sam se već popeo svih tih 5895 metara na najvišu planinu Afrike, smireno sam se i još opreznije spuštao dolje. Prilikom takvog izazova, nauči se mnogo stvari. Uvijek ću se sjećati tog intenzivnog i ponosnog trenutka kada sam kročio na sam vrh Kilimanjara. Svi moji uspjesi jedna su velika karta za kojom posegnem uvijek kada mi dođu malo lošiji dani i kada mi ponestane motivacije. Uvijek ih se sjetim, i u dobrim i u lošim životnim situacijama. Ovo je bio jedan od posebnih i neusporedivih doživljaja koji se nikada ne zaboravljaju i iz ovog sam putovanja izvukao nove lekcije, koje će mi pomoći u daljnjem životu – ističe Andrija, te ne skriva kako je slušao i mnoge kritike ljudi koji su ga uvjeravali da neće uspjeti.
Pravila prirode
– Ne mislim pod time da su to loši ljudi, nego jednostavno ne razumiju. Jasno mi je da je to u ljudskoj prirodi i sve što je drugačije, gleda se s dozom sumnje – kaže.
Na pitanje što je ključno za njegov uspjeh, ističe kako je to poštivanje pravila koje je postavila priroda.
– Kad se ide na takvo mjesto, nema tu mjesta za borbu, nego za prilagodbu. Sve što sam mogao, jest to da se prilagodim. Istovremeno sam znao imati i opekline i smrzotine, no upornost je bila sve. Korak po korak, ili “pole – pole”, kako se to kaže u Africi, gdje sve ide sporo. Šest noći nisam spavao u krevetu, a u tehnologiju se nisam mogao previše pouzdati jer na jako niskim temperaturama baterija ne drži dugo. Bez razmišljanja mogu reći da mi je ovo bila jedna od najtežih fizičkih i psihičkih stvari koju sam učinio u životu. Svaki uspjeh ostavlja jaki trag u mome umu, stoga ga nastojim dobro obilježiti. Nakon svega što sam proživio, još mi je bio preostao safari i razgledavanje ljepota Tanzanije, no to je već neka druga i mirnija priča. Čekala me neka druga čudesna divljina i nevjerojatna priroda. Nacionalni park Kilimanjaro je jedan od najljepših mjesta na kugli zemaljskoj. Za kraj mogu samo reći, svatko ima svoje snove, a ja sam sretan što sam ostvario jedan od svojih – zaključuje Andrija.
