Ni nakon 11 godina ne prestaju reakcije na roman “Hotel Zagorje”, proizašao iz pera Ivane Bodrožić. Ona je Vukovarka koja je 1991. godine, kao devetogodišnja djevojčica, napustila svoj grad, koji se našao usred ratnog vihora, i ‘utočište’ pronašla u Zagorju, točnije, u Kumrovcu. U tamošnjoj su, naime, Političkoj školi, koju je osnovao rođeni Kumrovčan Josip Broz Tito, ratnih godina boravile prognane Vukovarke i njihova djeca, a Ivani je njezino dramatično iskustvo poslužilo kao inspiracija za roman “Hotel Zagorje”, u kojem opisuje svoje odrastanje u tom improviziranom utočištu. Roman je prvi puta objavljen 2010. godine, no, nisu svi (bili) oduševljeni načinom na koji je autorica opisala Kumrovec i njezine stanovnike. Sada se na društvenim mrežama ta tema ponovno aktualizirala, gdje ponovno najdeblji kraj, zbog uvreda, izvlače Zagorci, odnosno Kumrovčani.
Stoga je načelnik Kumrovca Robert Šplajt odlučio javno iznijeti svoj stav o navodima iz romana.
Podsjetimo, roman je poslužio i kao podloga za istoimenu kazališnu predstavu koja se našla na daskama zagrebačkog Dramskog kazališta “Gavella” 2020. godine.
– Kumrovec je povijesno mjesto… Ovdje je djetinjstvo provela Sidonija Erdödy Rubido, tu je rođen Josip Broz Tito, 1935. godine Braća Hrvatskog zmaja podigla su spomenik hrvatskoj himni “Lijepa naša” u Zelenjaku, tu su formirane prve specijalne bojne Zrinski – Frankopani. Kumrovec je i mjesto okupljanja dobrih ljudi. Domovinski rat za sve nas izrazito je teško razdoblje, kojeg se prisjećamo s posebnim pijetetom. Vukovar je nešto posebno, tamo se branila cijela Hrvatska. Mi Zagorci i Zagorke srčani smo ljudi, pa potaknut mišljenjem svojih sumještana, prijatelja Vukovaraca i bližnjih, moram se osvrnuti na ovu podosta, još uvijek, bolnu temu. Nisam književni kritičar, ali smatram da određene rečenice knjige “Hotel Zagorje” svakako nisu primjerene mislima i osjećajima jedne devetogodišnje djevojčice koja proživljava strahote rata, već subjektivno odrasle osobe godinama kasnije, koja želi privući kako književnu, tako i medijsku pažnju. Mi Kumrovčani, s ponosom mogu reći, oduvijek smo smatrani ljudima velikog srca i širokih ruku! U ono teško vrijeme, mislim da govorim u ime svih stanovnika, pokušali smo dati sve od sebe kako bi se tada naši sunarodnjaci osjećali barem jednim dijelom kao kod kuće, kako bi svoju, nažalost, razorenu rodnu grudu zamijenili našim zagorskim krajem. Pisati takve pogrdne riječi o ljudima, jednom kraju naše domovine, mogli bismo nazvati rasizmom unutar jednog naroda. Imamo mnoge prijateljske i rodbinske veze s našim Vukovarcima, koji se rado prisjećaju djetinjstva, života provedenog u toplini naše zajednice. Ovime poručujemo kako ne podržavamo diskriminaciju niti omalovažavanje u bilo kojem obliku, bilo iz pera književnice ili scenarija redateljice, zbog onih naraštaja iz Kumrovca koji su ponudili svoj život kada su odlazili u rat tih godina, ali i zbog njihove djece koja će čitati roman ili pogledati predstavu. Osjećamo da se na taj način direktno upire u naše živote, u ono vrijeme i danas. Zar su potrebne vječite podjele među nama Hrvatima?! – pita se načelnik Kumrovca.
