Najdugovječniji ”virus” koji kao da se ukorijenio u našu zajednicu u mnogim životima stvara tamu i prepreke u ostvarivanju punog stvaralačkog, egzistencijalnog, spoznajnog pa ako hoćete i duhovnog potencijala pojedinki i pojedinaca. Taj ”virus” zove se stereotip kojeg usvajamo od najranije dobi pa ne čude barijere, kočnice i dileme na koje, pri donošenju ključnih životnih odluka i izbora, nailazimo kao djevojčice i dječaci. Takav način funkcioniranja društva ostavlja duboke tragove u našim životima, a sa sobom vuče posljedicu u obliku rodne segregacije pojedinih zanimanja što znači da postoje uvriježena mišljenja da su neka od usmjerenja i/ili opredjeljenja rezervirana samo za muškarce, odnosno žene. Nije potrebno posebno naglašavati, ali je važno spomenuti kako su stereotipi ili ”virusi” o ženama posljedica duboko implementiranih ”cjepiva” sazdanih od stavova, vrijednosti, predrasuda i normi o ”nježnijem” spolu. Znate li zašto se oni koriste? Kako bi se opravdali i održali povijesni odnosi moći muškaraca nad ženama, a tu je još jedan ”virus” kojem je ime seksizam, ali o njemu nekom drugom prilikom.
One su tu
Više nego ikada mnogi žude za stvarima, osjećajima i iskustvima koji ruše prepreke, provlače se kroz njih ili se uz njih penju. U moru mnogih, imali smo čast upoznati takve žene!
Kaciga od 1,72 kilograma, potkapa od 0,095, maska od 1,23, radio veza od 0,55 kilograma, svjetiljka od 0,36, jakna od 2,38, boca od 11,88 kilograma, mlaznica od 2,53 kilograma, opasač od 1,18 i rukavice od 0,36 kilograma – oprema koja je teška ukupno 22,28 kilograma postaje dijelom Melanieje, Julijane, Glorije, Mateje, Marine i Lucije po izlasku na intervenciju. One su operativke Dobrovoljnog vatrogasnog društva Donja Voća, glavne akterice naše priče, pokretačice projekta ‘Mogu sve što želim – mogu biti žena vatrogasac’ i žene koje mijenjaju svijet djelujući u svojoj sredini.
– Malene djevojčice sanjaju o tome da postanu hrabre, snažne i neovisne žene, pa ima li boljeg načina da to ostvare nego da postanu žene vatrogasci? Podršku koje žene vatrogasci pružaju jedna drugoj, spremnost da saslušaju jedna drugu i pronađu rješenje za situacije u sklopu djelovanja našeg DVD-a važno je koliko i poticati ostale žene da se odvaže i postanu žene vatrogasci – kažu nam naše sugovornice koje su svoje dječje snove pretvorile u stvarnost, a u nastavku vam donosimo njihove priče.
Melanie Premužić vatrogastvo je upoznala kao mala, priključivši se treninzima dječje vatrogasne ekipe i već tada shvatila ˝To je to. Želim biti vatrogaskinja.˝
– Nema nekog posebnog razloga, ali sam si osvijestila da to želim i s tom željom je sve krenulo. Tijekom godina prešla sam u vatrogasnu mladež, a prije 18. godine položila sam ispit za zvanje vatrogasca pa je želja malene Melanie postala stvarnost – ispričala nam je Melanie.
”Virusi”
– Iako živimo u 21. stoljeću i sve ide naprijed, neke stvari ipak ostaju iste, konkretno u vatrogastvu. Na žene se još uvijek gleda kao na slabiji spol, manje sposoban i neprofesionalan, spol kojem je “predodređeno” da služi kao domaćica i majka. Mentalitet ljudi je takav i iz toga proizlaze predrasude, naravno ne svih, ali nažalost velike većine. Želimo to promijeniti, pokazati da smo kao žene jednako sposobne i stručne za obavljanje različitih dužnosti i funkcija, ne samo u vatrogastvu već i u ostalim djelatnostima. Želimo iskorijeniti predrasude i potaknuti ostale žene da se priključe. Naš cilj nije lak, ali korak po korak, uz upornost, trud i zajednički rad, mislim da je ostvariv – kaže.
Ispričala nam je kako u DVD-u u kojem djeluje postoji jedan problem zbog kojeg većinom ostaje bez opreme pa na teren izađe onako ”na pola”.
– Problem koji se konkretno dešava u našem DVD-u je taj da je malen, u garaži nema toliko mjesta za sve, pogotovo za ženski dio jer je nas ipak manje. Umjesto da svaka ima svoj ormarić, nas pet dijeli jednu manju policu zbog čega kod intervencije u žurbi uzmemo tuđu opremu i jedna uvijek ostane bez opreme, najčešće ja – prepričava nam Melanie, inače studentica multimedije.
Julijana Martan u vatrogastvo je došla kao 12-godišnja djevojčica. Kaže, u početku je to bilo samo rekreiranje i druženje s ekipom, ali je vatrogastvo ubrzo preraslo u ljubav. Najviše je motivira kada zna da je nekome pomogla i kada zna da postiže nešto dobro za vatrogastvo u svom malom kraju. Kroz dosadašnje godine, ističe, bilo je i uspona i padova.
Žene mogu sve
– Uvijek sam se trudila izboriti za ono što sam htjela. Došla sam do zvanja vatrogasnog dočasnika, ali je bilo dosta podcjenjivanja zato što sam žena. Tipa: ˝Makni se, dečki su sposobniji, nije to za tebe˝… Na to samo šutiš i znaš u sebi da nije tako jer nekad stvarno nemaš volje dokazivati se – prisjetila se Julijana, a mi smo je upitali o ideji projekta pa nam je otkrila da ju je predložio predsjednik DVD-a, a ženska je ekipa bila oduševljena.
– Projektom želimo što više prezentirati i približiti rad žena u vatrogastvu. Cilj nam je reći i pokazati što mi žene sve možemo, da želimo biti ravnopravne s muškim kolegama jer nismo samo nježne i lijepe nego smo tu da stanemo rame uz rame s dečkima i da uprljamo ruke kao i oni – kaže Julijana, trenerica ekipe malih djevojčica vatrogasaca kojoj je prioritet dda malene djevojčice postanu velike cure operativke kao i ona, da im omogući više toga nego što je imala ona.
– Inače radim u građevinskoj firmi koja se bavi izradom fasada gdje se također susrećem s podcjenjivanjem žena jer ˝To nije posao za ženu˝. Živimo u modernom svijetu gdje se zanimanje i poslovi više ne bi trebali dijeliti prema spolu nego po sposobnostima i željama – poručuje za kraj Julijana, a njena kolegica Glorija Smontara ističe kako se baš ovim projektom pomiču granice.
– U vatrogastvo sam se uključila prije više od deset godina, poticaj mi je bio predstavljanje vatrogasaca u našoj školi te druženje s prijateljima. Kroz natjecanja i postizanje uspjeha na istima stvorili smo tim kroz koji smo zajedno zavoljeli vatrogastvo. Dodatna motivacija bilo mi je stjecanje obrazovanja u vatrogastvu kako bi kasnije mogla izlaziti na intervencije i pomoći kada je nekome to potrebno – kaže Glorija i nastavlja:
– Nakon motivacije, nakon odrađenih intervencija i aktivnosti shvatile smo da se o stereotipima, predrasudama i položaju žena u vatrogastvu malo govori i da ima mjesta napretku. Smatram da našim projektom pomičemo granice i osvješćujemo borbu žena za sebe, a muškarce potičemo na razmišljanje kako bi se bolje odnosili prema nama što je i bio jedan od ciljeva projekta. Želimo postići da se žene smatra ravnopravnim članovima društva i da za njih postoji odgovarajuća oprema. Bilo je nekih predrasuda, ali smatram da kroz dobru volju i želju za napredovanjem one brzo nestaju – ispričala je Glorija, studentica upravnog prava, strastvena planinarka i putoholičarka.
Emancipacija
Prije desetak godina, u osnovnoškolskim klupama, za vatrogastvo se ‘zapalila’ i Mateja Kokot…
– Dečki su govorili o natjecanjima, treninzima, druženjima kroz dobrovoljno vatrogastvo, a mi cure bismo samo slušale o tim nezaboravnim iskustvima. Naravno, bilo nam je žao što naša općina u kojoj živimo ne nudi aktivnosti koje bi bile za “ženski spol”. I tako, kroz neko vrijeme skupile smo hrabrost da pitamo roditelje da li i mi možemo biti vatrogaskinje. Ispočetka nisu bili zadovoljni jer ipak je to “predodređeno za muške” ali su popustili kad su shvatili koliko smo sretne u tome što radimo, a sve s ciljem pomaganja drugima – kaže Mateja koja o ”virusima” progovora na sljedeći način:
– Danas govorimo kako žena još uvijek nije posve emancipirana, iako je 1966. godine Y. S. Lauren odjenuo ženu u muški smoking, ona do današnjeg dana još uvijek traži jednako mjesto kao što imaju muškarci. To mjesto tražimo i mi u vatrogastvu – poantirala je Mateja, inače medicinska sestra koja voli prirodu i selo, ali i istraživanje novih mjesta.
Marina Gregur koja zajedno s Julijanom trenira one najmlađe, u vatrogastvu je preko deset godina. Kaže, obzirom da živi na selu nije imala previše izbora oko aktivnosti u slobodno vrijeme.
– Krenula sam kao članica vatrogasne mladeži, i kroz sva natjecanja sam zapravo zavoljela vatrogastvo. Iz vatrogasne mladeži sam izašla sa 16 godina, a nakon toga sam imala veliku podršku i poticaj od našeg trenera i sadašnjeg predsjednika Društva što se tiče daljnjeg obrazovanja u vatrogastvu. U početku je to bio Erasmus+ za dobrovoljne vatrogasce na kojem smo proveli tjedan dana u Sloveniji, zatim različiti seminari za voditelje vatrogasne mladeži na razini Hrvatske vatrogasne zajednice, na razini Vatrogasne zajednice Varaždinske županije, pa i radionice i seminari za voditelje u Sloveniji. Sva ta iskustva i upoznavanje sa različitim problematikama bila su mi samo dodatni poticaj da postanem i voditelj, a i da se bavim operativnim vatrogastvom – prisjetila se Marina.
Motivacija
Najveća joj je motivacija pomoći ljudima, ali kaže, vatrogastvo je puno više od toga.
– Biti vatrogasac nije samo gasiti požar. Kada vidim svoje male curice vatrogasce kako govore da će i one jednog dana gasiti požar, onda shvaćam da trebamo raditi još jače i bolje! To je, uz projekt, naš glavni cilj – kaže Marina, studentica strojarstva koja već par mjeseci radi u struci.
– Želim da se vidi što sve kao žene možemo i da privučemo još više žena u vatrogastvo. Moje iskustvo je u većini slučajeva bilo odlično, ali ima nekih izuzetaka i komentara od muških kolega. Zato moramo biti uporne da se vidi da nismo tu samo za ”ukras” nego da pokažemo za što sve smo sposobne – poručuje na kraju Marina.
Lucija Kučina u vatrogastvo je dospjela nedavno, a gledavši odlazak sadašnjih kolega na intervencije, nalet adrenalina i žar s kojim rade dobrovoljni posao i aktivno sudjeluju u DVD-u, njen sljedeći korak bio je jasan k’o dan.
– Taj osjećaj da radiš nešto što istinski ima smisla i što je važno, takav osjećaj izaziva ovisnost. Onaj trenutak kada se nalaziš u nekoj situaciji i nekako pomogneš popraviti stvar. Moraš biti usredotočen nakon svakog poziva. Taj trenutak iščekivanja, kada sve na svijetu nestaje osim tog zadatka ispred tebe… Za taj osjećaj nema imena, no on je to nešto što nas motivira u tom poslu – ispričala nam je Lucija, inače magistra graditeljstva koja trenutno radi na betonari kao voditeljica laboratorija za beton.
Riječ predsjednika
Predsjednik DVD-a Donja Voća Josip Cingesar ističe kako se vatrogastvo u Hrvatskoj danas suočava s podjednakim problemima. Porast broja oblika i opsega različitih ugroza velik je izazov za vatrogasce stavljajući ih pred budno oko sumještana.
– Činjenica je kako to sve češće rezultira i distanciranjem od tako opasnog posla, pogotovo dobrovoljnog. To je razlog zbog kojeg moramo razmišljati o kvalitetnom radu s budućim generacijama dobrovoljnih vatrogasaca, pogotovo uključivanjem žena. Žene u vatrogastvu susreću se s mnogim preprekama i problemima. Na neke od njih pokušali smo ukazati provođenjem našeg projekta – ispričao je Cingesar.
Cijeli projekt je pohvalila i načelnica Donje Voće Sanje Kočet koja kaže kako je ova inicijativa samo početak jer ono što nedostaje je isticanje dobrih primjera i uzora, radionica i programa koje će slijediti druge žene s ciljem promjene cjelokupne društvene klime.
– Veoma sam ponosna na djevojke i ovo je tek početak njihove inicijative, a u kojoj imaju punu moju podršku. One ne žele biti samo pasivne promatračice, već su se zauzele za ono u što vjeruju i najvažnije, za ono što vole. Kada vjeruješ u ono što radiš do promjena mora doći jer moramo biti kreatori i sudionici, a ne samo promatrači. Ove su se djevojke odlučile glasno boriti kako bi osnažile i druge žene da govore jednako glasno o svojim problemima. Smatram da je upravo ovaj njihov način ispravan jer njihove radionice nisu predavanja, već raspravljanje i razmjena dobrih i loših iskustava, a upravo tako najviše učimo – rekla je Kočet.
– Vremena se mijenjaju kroz samu činjenicu da sve glasnije i sve češće razgovaramo o položaju žena i to je napredak. Nažalost, taj napredak je spor i postiže se u jako malim koracima. Svi zajedno, kao društvo, moramo još intenzivnije raditi na osiguravanju jednakih uvjeta za ostvarivanje uspješnih karijera žena i muškaraca. Iako postoje brojni negativni primjeri, moramo još više isticati brojne pozitivne jer ćemo na taj način svim ženama pokazati da mogu naći svoj put ako to žele i ako se vrijedno bore za to. Trebamo biti svjesne da smo isključivo mi, žene, kreatori našeg budućeg položaja u društvu te je odgovornost mijenjanja eventualno iskrivljenih stavova o ženama upravo na nama – poručila je Kočet.
Zaključak
Kako bi se projekt realizirao, Melanie, Julijana, Glorija, Mateja, Marina i Lucija realizirale su radionicu u trajanju od 16. do 18. rujna ove godine, a koja se održala u Kampu vatrogasne mladeži Hrvatske vatrogasne zajednice u Fažani. Sam projekt financiran je iz programa i projekta od interesa za opće dobro koje provode udruge Varaždinske županije i Općine Donja Voća, a u sklopu financiranja projekta za operativne članice DVD-a Donja Voća nabavljena je i adekvatna oprema – odijela za gašenje šumskih požara, kacige i radni opasači.
U projektu su sudjelovale i žene vatrogasci iz DVD-a Novi Marof, DVD-a Donji Kneginec, DVD-a Varaždinske Toplice, DVD-a Rečica-Matica, a organizatorska palica bila je u rukama DVD-a Donja Voća. U sklopu radionica izrađena je anketa na temu ‘Stereotipi i predrasude – žene u vatrogastvu’, prvi dio radionice bio je na temu ‘Dobre i loše strane – žene u vatrogastvu’, a drugi dio nosio je geslo ‘Vatrogasna oprema – položaj žene u vatrogastvu’.
Sama ideja projekta svojevrsni je uspjeh, a poseban biser ove krune je svakako odgovor na pitanje ˝Kakve su reakcije okoline kada na intervenciju izađe žena?˝
– Ispod maske svi smo jednaki – riječi su koje su uslijedile, a koje će biti nit vodilja za sve daljnje aktivnosti u sklopu dobrovoljno vatrogasnih društava, ali i općenito u životima vatrogasaca i vatrogaskinja.
