Za njega ste već zasigurno čuli, s njim smo već imali prilike razgovarati prije nešto manje od godinu dana, a njegov način života, svjetonazor, a i on sam po sebi u najmanju je ruku nesvakidašnji, motivirajući, originalan pa svakako zavređuje još medijskog prostora. Ovog je puta povod našeg razgovora bio osvajanje planinskog masiva i najvišeg vrha Alpa koji je sa svojih 4809 metara najviši u zapadnoj Europi. Mont Blanca leži uz francusko – talijansku granicu, doseže do Švicarske, prostire se oko 40 kilometara jugozapadno od Martignya u Švicarskoj i ima maksimalnu širinu od 16 kilometara. Njegovo je ima Ivan Kozina, dolazi iz Krapine, ima 25 godina, radi u Auto kući Kozina i tvrtki Terra Noce koja se bavi proizvodnjom borovnica.
Od kad smo zadnji put pričali, koliko se toga promijenilo u tvom životu?
Taman sam tad negdje diplomirao na sveučilištu u Innsbrucku i službeno zatvorio akademski narativ, pa se u potpunosti posvetio poduzetništvu, stvaranju vrijednosti i industriji. Akademija je super stvar i malo je nedostajalo da nisam upisao doktorski studij na respektivnom sveučilištu, no ipak sam volju i energiju odlučio kompletno usmjeriti u biznis; maksimizirati i podići sve što se podići može na novu razinu, a za nastavak studija ima vremena. Trenutno sam previše operativan da bih mogao sjediti za računalom, čitati znanstvene članke i pisati svoju disertaciju za koju, znali ili ne, treba jako puno truda. Što se ostalog tiče, nije se mnogo promijenilo – i dalje prioritiziram treninge snage prije drugih sposobnosti, no ipak funkcioniram na principu aktivne obnove. Bio sam u SAD-u, na Bahamima i na Kubi preko zime, a ostatak vremena radio čitavo vrijeme. Evo, baš sam neki dan prisustvovao otvorenju dvorane za vježbanje u kojoj će predsjednik kluba SK Karlo Pernjek, u potpori glavnog tajnika kluba Igora Jagušića, provoditi svoje treninge savate boksa dok ću se ja ove rane jeseni, odnosno krajem ljeta, ubaciti sa svojim funkcionalnim fitness/crossfit programom grupne naravi za sve uzraste. Naša će kolegica, trenerica fitnesa Anamaria Pavić, također provoditi svoje fitness programe u određenim terminima u prostoru dvorane. Bit će to jedan polivalentni prostor gdje će građani moći posegnuti za onim što im je interesno najbliže. Drago mi je da smo se formirali i da Krapini (ali i širem području) možemo ponuditi dugo iščekivani sadržaj. Ovo je i svojevrsni poziv vašim čitateljima da se pridruže u mojim terminima i da iz slabosti i nemotorike zajedno stvorimo – napadačku mašineriju.
Vjerujem kako je jedna od konstanti u tvom životu ljubav prema planinama. Nedavno si se popeo na Mont Blanc. Da čujemo iskustva!
Do pohoda je došlo na malo neobičan način, dosta brzo. Na tečaju visokogorstva ove zime kod gorskog vodiča Franje Kmeta upoznao sam slovenskog gorskog vodiča Deana Strosara koji je, silom prilika, bio u potrazi za još jednim visokogorcem kojeg bi ovo ljeto poveo na Mont Blancu. Supenjačica Nikolina Šebalj iz Vinkovaca već je bila u priči, no pravilo je da vodič vodi dvoje ljudi u navezu na takvu turu. Informacija je do mene stigla brzo, a ja sam još brže reagirao. Nisam fanatik planina u smislu da se na njih penjem svaki vikend, ne – daleko od toga. Na planini sam možda svega 4-5 puta godišnje, a ostalo sam u treninzima snage, izdržljivosti, mobilnosti na niskim nadmorskim visinama. No, Mont Blanc našao se na meti kao sljedeći ekstremni zahvat. Tako je počelo.
Koliko su trajale pripreme?
Licencirani sam trener fitnesa i sam sam sebi trener, pa bih pripreme podijelio u dvije komponente – fizičku i tehničku. Psihološku bih stavio negdje između jer je neizostavna u bilo čemu što u životu radite. Ako niste fizički spremni za ovako nešto, nećete ni psihološki izgurati. Jednostavno je cijeli uspon odvratno zahtjevan i opasan. Kada bih usporedio ovo sa prošlogodišnjim Kilimanjarom, ovo je Kilimanjaro puta šest. Jest da je ovaj viši i ljepši, ali ovo sada je bilo šest puta opasnije. I teže. Kako je ovo uspon poprilično tehničke prirode s mnoštvom ledenjačkih pukotina, stijena, penjanja i spuštanja po snježnim i stjenovitim strminama, izrazito vjetrovitih dionica, uskih grebena s provalijama na obje strane u kojem vam povrh svega prijeti i slavna visinska bolest, morate biti spremni na sve. Pohodio sam tečaj visokogorstva kod Franje i usvojio osnove korištenja opreme i ponašanja na planinama u zimskim uvjetima. Trajalo je to relativno dugo i bilo je zahtjevno, ali se isplatilo. Što se tiče fizičke komponente, tu je isto bilo promjena. Dva mjeseca prije uspona promijenio sam režim treniranja. Više cardia, malo manje podizanja velikih opterećenja i savladavanja značajnih otpora, bilo tjelesnom težinom, bilo vanjskim opterećenjima. Samo da napomenem, uvriježeno je mišljenje da morate hodati puno kilometara da biste se uputili na ovakav vrh. Ja sam živi dokaz da to nije istina. Prioritiziram treninge snage u teretani i vani na šipci prije svega, a uz to radim cardio i treninge aerobnih i anaerobnih pragova. Jednostavno morate biti nabrijani. Drukčije sam i disao (i sada tako dišem), udahom kroz nos i izdahom kroz usta (što je i pravilno i kako bi trebali disati svi). Wim Hof metoda mi je pomogla da sve posložim kako valja. Probajte, pomaže… Psihološki je taj uspon ekstremno težak. Na kritičnim mi je dionicama glava počela projicirati svakakve scenarije; da ću pasti, poskliznuti se, da će mi nešto od opreme ispasti i da neću moći nastaviti dalje. Usprkos svim prijetnjama, nisam se dao smesti i odradio sam sve k’o da sutra ne postoji. Sad il’ nikad. Činjenica da su mnoge varijable, uključujući i kasni dolazak u dom Gonella pod Mt Blancom i spavanje svega tri sata prije uspona na vrh, bile protiv nas – cijela priča dobiva na značajnoj težini. U svega dan i pol vremena u stanju krajnje neispavanosti hodali smo, penjali i spuštali preko 22 sata.
Koliko je cijela priča bila zahtjevna?
Toliko da mogu reći da je ovo bila najteža stvar koju sam do sada u životu odradio. Da rezimiramo – aklimatizacija na Monte Rossi – vožnja žičarom do 3300 metara, pa penjanje do doma Gnifetti na 3647 metara. Aklimatizacijski uspon iz doma prema vrhu Margherita, ali samo do 3900 metara. Došlo je do olujne grmljavine i novog snijega, no na pravovremenu reakciju vodiča vratili smo se u dom na vrijeme. Neki nisu, pa su izgledali k’o preneraženi pingvini. Drugi smo dan potegnuli do doma Margherite na 4559 metara nadmorske visine – lokacija je nevjerojatna. Još mi kroz glavu struje porijekla nečijih motiva da tamo negdje oko 1894. godine uopće izgradi dom na toj visini na kamenoj hridini s koje provalija s druge strane pada i do 1000 metara. Frapantno. Osobno, proces aklimatizacije nije bio bezbolan – glava me rasturala sva tri dana na Monte Rossi. Nakon aklimatizacije, četvrti smo dan rano ujutro sišli s planine do auta i odvezli se do Courmayeura gdje počinjemo uspon na Blanc s talijanske strane. Informacije radi, talijanska je strana vividno teža od francuske. Nije nam dugo trebalo da shvatimo koliko je brutalna ta strana. Od parkinga na Courmayeuru do doma Gonella trebalo nam je preko šest sati po ledenjaku i stijenama; znatno više nego što smo projicirali. Kad stigneš u dom u šest navečer, a uspon na vrh Blanca započinje u jedan ujutro, krenu lagane mentalne debate. Nastavno, kad saznaš da čitave grupe ljudi odustaju na pola puta do vrha i vraćaju se natrag, krene još debata. Ne mogu reći za ostale, al’ meni je posebno drago kada dođe do takve selekcije. Tad je vidljivo da je borba prava i da je potrebna nevjerojatna hrabrost i energija koja će itekako biti na marginama. Ako svi to mogu imati, onda to ne želim. Kada se teren raščisti od ovih sa poluvoljom, onda počinje pravi show. ˝Nothing good comes easy˝ rekao je Jon Bon Jovi. I tako odlučismo odspavati koja tri sata i probuditi se kao i svi ostali, pa krenuti na vrh u 1:15 za potpunog mraka sa svjetiljkama na čelu. Teško je uopće opisati riječima na što to liči. Dvadesetak planinara u grupama navezani po dvoje ili troje po totalnom mraku vijugaju po ledenjaku i osvjetljavaju put pred sobom. Ta je šetnja trajala nekoliko sati dok nismo došli na greben na kojem se dvoje ljudi ne može mimoići, na kojem smo počeli koristiti i ruke i noge kako bi savladali dionicu pred sobom. Najiskrenije, toliko mi je bilo nelagodno u tim trenucima da nisam uspio izvaditi mobitel niti uključiti GoPro. Inače s visinom problema nemam, ali ovaj put…užas što strah napravi kada se nađete oči u oči sa direktnom prijetnjom od padanja. Gorčina. Nastavismo mi čvrsto po grebenu, mrak lagano počinje popuštati. Zrake sunca počinju probijati ovaj triler od tmine i mračnih planinskih obrisa, budi se i intrinzična motivacija za više. Nakon grebena, zadnjih dva i pola sata uspinjanje se stabilizira, što je popraćeno i umanjenom tehničkom zahtjevnošću, no ne i umanjenom fizičkom napornošću. Na vrh smo zakoračili u 8:30. Nisam mogao vjerovati da je konačno savladan. Silazak je bio isto tako zeznut, no ako mene pitate, uvijek je – lakši. I brži.
Koliko se planinarenje razlikuje u ljetnim mjesecima u odnosu na zimske?
Poprilično. Parametar koji određuje tu razliku je nadmorska visina. Zimi su sve planine bijele i prema tome zahtjevnije, a ljeti se sve do 3000 metara pretvori u kamen i postaje dostupno. Uglavnom. Meni su ljeti boje puno ljepše nego u zimi i uvijek bih ljeti penjao prije nego zimi.
Po čemu se planinarenje razlikuje od drugih oblika fizičke aktivnosti?
U suštini sve je to isto – sve je borba. No, ako bih morao usporediti visokogorstvo na ovakvoj nadmorskoj visini sa bilo kojim drugim sportom, naveo bih da u drugim sportovima imate puno prilika za grešku bez većih kažnjavanja. U ovome vas, nažalost, samo jedna greška može koštati života. Dogodilo se mnogima.
Što je najneočekivanije što ti se dogodilo na nekoj od planinarskih avantura i kako si se snašao/riješio situaciju?
Znaju se događati neočekivani scenariji. Možda onaj najnezgodniji bio je na Triglavu ljeti 2017. kad smo prijatelj Siniša i ja silazili sa vrha i potpuno krivo procijenili i vrijeme spuštanja i smjer kretanja. Ukratko, spustila se noć, doduše vedra i divna, u kojoj smo se našli samo nas dvojica sa 10 posto baterije na mobitelima i nekoliko sati udaljeniod parkinga. U trenutku kad smo mislili da smo stigli, shvatili smo da je nužno uzeti smjer koji vodi po asfaltnoj cesti, no udaljen je 90 minuta hoda. On je bio potpuno depletiran i ostao je sjediti na klupici uz cestu, pa sam ja sam, u potpunom mraku, po cesti koju okružuje gusta borova šuma, bez ikakve rasvjete i bez žive duše nastavio prema parkingu i rasvjetljivao si put sa flashom na mobitelu. Tišina oko mene bila je jeziva. Sve je bilo podnošljivo dok mi nije otišla i baterija, a uz to i jedina rasvjeta. I tako ja stanem, shvatim da ne vidim apsolutno ništa, udaljen sigurno sat vremena od mjesta gdje smo se razišli i još sat vremena od mjesta gdje nam je parkiran auto. Nevjerojatno. Glava opet krene projicirati scenarije po svom. Smirim se, stanem na mjestu nekoliko minuta i shvatim da se vid privikava na tamu i da zvijezde na nebu iluminiraju boju asfalta, pa tako perifernim vidom pohvatam i smjer kretanja. Ajme, pomislim, što sve možemo kad se fleksibiliziramo. Dođem tako do auta, jedva ga upalim i zaputim se prema lokaciji gdje smo se trebali naći. Život je ponovno postao jako lijep.
Koje su dobrobiti planinarstva?
Za mene je taj izazov, to brdo ili ta planina koju treba savladati metafora za život općenito. Svako uspinjanje u životu je zamorno, pa tako i ovo. No, kada se na vrh zaletite s čistom voljom i skinete ga – nema vas što zaustaviti, ni u vašem privatnom životu. Uvijek su ti zadnji metri oni koji na kraju čine ogromnu razliku. Rijetko tko, usred borbe i razvoja, pogleda malo unatrag i razmotri koliko je puta prevalio. A to tek motivira za dalje. Nema loše planine ni lošeg boravka u prirodi. No, treba biti oprezan. Pogotovo na visinama i u divljini. Stvarno se svašta može dogoditi.
Jesu li planinarenje i boravak u prirodi važni za izgradnju održivog društva, društva po mjeri čovjeka, i zašto?
Jesu apsolutno. Društvo na razini Hrvatske puno previše puši. Postoje statistička mjerenja koja ukazuju da je Hrvatska u samom vrhu Europe po konzumaciji cigareta. Sramotno i neodgovorno do kraja. Porezi na duhan bi trebali ići do tipa 400 do 500 posto. Također smo i puno previše neodgovorni s otpadom i ophođenjem s prirodom. Odlazak u prirodu i u planine ljude uči o održivosti, čistim aktivnostima, urednim tijekom misli. Pogledajte najrazvijenija i najciviliziranija društva na svijetu – Skandinavce, Austrijance, Švicarce – oni su masovno uključeni u aktivnosti po planinama, šumama, rijekama, jezerima…
Čini se da je hodanje po prirodi dobilo veliki zamah, da je šetača više nego u vrijeme, recimo, prije pojave Covid-19. U čemu je kvaka?
Postoje indikacije da doista jest. Mnogima je dojadilo gledanje TV-a, gubljenja vremena po društvenim mrežama, dangubljenje. Ne bih se upustio u ukazivanje na uzročno-posljedične odnose, ali sigurno postoji čvrsta korelacija.
Dijeliš li svoja iskustva na društvenim mrežama, potičeš li mlade na bavljenje sportom općenito?
Dijelim! No, moram malo bolje pripremiti content i aktivirati se u drugačijem, glasnijem i sistematičnijem smjeru. Potičem gdje god mogu i kad god mogu. Drago mi je vidjeti da se mnogi inspiriraju i posežu za takvim aktivnostima i sportom općenito.
Je li te planinarenje i pohod na najviše vrhove promijenio?
Zasigurno je. Kada su vam aktivnosti iz dana u dan iste – kad stvorite taj obrazac iz kojeg ne izlazite, počinjete stvari uzimati zdravo za gotovo. Pogotovo ove male stvari. Dolazi i do psihotičnog ponašanja. Kada razbijete taj monotoni tijek i učinite nešto potpuno van uobičajenosti koje ste do sad radili i šokirate sistem, gledate na stvari drukčije! Sve postaje ljepše, sve postaje dohvatljivije, a zahvalni ste i za male stvari. I kako sam već napomenuo, planina je samo metafora za život. Penjanje i približavanje vrhu za mene je isto što i penjanje prema poslovnom uspjehu.
Kakvi su daljnji planovi? Možemo li se nadati nekom putopisu ili slično?
Planova ima, al’ sada se neko vrijeme neću zaputiti u ovakve egzibicije – imam nekoliko projekata na kojima istovremeno radim uz već i postojeće projekte. Znat ćete na vrijeme, nadam se uskoro susretu!
