Mjesec borbe protiv ovisnosti, koji se obilježava od 15. studenoga do 15. prosinca, obilježava se i ove godine, a tu uvijek sudjeluje i Udruga ‘Moji dani’ iz Đurmanca koja ga obilježava postavljanjem štandova na trgovima u gradovima Krapinsko – zagorska županije, gostovanjima na radio i TV postajama, u tiskanim i drugim elektroničkim medijima, a sve s ciljem prevencije, pravovremene detekcije i informiranja javnosti vezano uz traženje pomoći i dostupne resurse u terapijskoj zajednici.
Udruga svojim kapacitetom od 20 osoba pokušava svojim korisnicima pomoći da se kroz psihosocijalnu rehabilitaciju reintegriraju u normalan život. Jedan od korisnika je i Zlatko Pleše iz Zagreba koji je u Udrugu ‘Moji dani’ ušao prije točno 12 mjeseci, a koji nam je odlučio ispričati svoju životnu priču.
Početak problema
Sa Zlatkom smo se našli u prostorijama Udruge u Đurmancu na kišovit i tmuran dan, okruženi zelenilom, gdje nam je ispričao svoju životnu priču.
– Rođen sam u Zagrebu 1980. godine, u problematičnoj obitelji. Otac je bio alkoholičar, majka je bila, tako kažu, psihički nestabilna. Sa sedam mjeseci sam završio u domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Tamo sam se zadržao do svoje godine i pol kada sam dan u udomiteljsku obitelj. Tamo sam bio sve do rata – započeo je Zlatko.

Otac mu je poginuo u ratu kao pripadnik ‘Tigrova’, baš na dan kada smo s njim razgovarali, 28. studenoga, prije 32 godine, a majka je 1987. godine počinila samoubojstvo. S biološkim roditeljima se rijetko viđao, a više se viđao s ocem nego s majkom. S 12 godina došao je u udomiteljsku obitelj gdje su imali velika očekivanja od njega i nije bilo previše sloge.
– Bila je to malo stroža obitelj s velikim očekivanjima. Od samog početka zahtijevali su da ih zovem otac i majka, a ja sam svog oca mjesec dana prije toga pokopao. U globalu, nismo se slagali. Sa svojih 15 godina pobjegao sam od njih pa sam bio ponovo vraćen u istu obitelj jer sam bio mlađi od 16 godina – kazao je Zlatko i osvrnuo se na obiteljski posao:
– Obitelj je imala obrt, izrađivali su čamce. U prvi doticaj s alkoholom sam došao kod njih. U čajnoj kuhinji bilo je alkohola koji je bio namijenjen za radnike. Ja bi uzeo pive i pio sam ih u WC-u. To je bio moj bijeg od stvarnosti s obzirom na to da se nismo slagali – kazao je Zlatko.
U svojoj tinejdžerskoj dobi bio je prebačen u popravni dom u Puli, a ubrzo nakon toga, s navršenih 18 godina, završio je na ulici. Sam si je morao priskrbiti novac za sve životne troškove. Trebao je postati odrasla osoba preko noći.
– Neko vrijeme sam primao penziju od oca. U ranim 20-tim sam radio jedno vrijeme u disko klubu. Tu sam počeo upoznavati nova društva i počeo sam eksperimentirati s drogama. Nekako sam sve to držao pod kontrolom, nisam se prepustio tome u potpunosti. Bilo je tu svega… znao sam ne dolaziti na posao, biti agresivan kad popijem, znao sam se potući pa bi završio i na policiji. Radio sam sve I svašta, pa čak i krao i preprodavao lakše droge – otvoreno je priznao Zlatko.
A onda je s 28 godina i završio u zatvoru u Glini radi preprodavanja droge.
– Tamo sam proveo dvije godine i četiri mjeseca. Dok sam bio u zatvoru sam radio kao električar. Čak sam I prestao pušiti – rekao je Zlatko te nastavio priču:
– Nakon što sam izašao iz zatvora opet sam se vratio u staro društvo I opet se sve vratilo na isto. Brat i ja smo po ocu dobili stan kojeg je brat prodao pa smo morali izaći iz njega. S bratom sam se znao svađati pa smo se razišli. Ponovo sam završio sam, kao podstanar. Nedugo nakon toga opet sam završio na cesti. Spavao sam na ulici, bilo ljeto ili zima, u napuštenim kućama i objektima – kazao je Zlatko.

Nakon izlaska iz zatvora pronašao je posao i unajmio stan.
– U ranim 30-tim sam preko prijatelja dobio posao na Ravnicama i opet unajmio stan te počeo raditi maleraj i knauf. Tamo sam se zadržao oko sedam godina, do 2021. godine. Vlasnik tog stana je bio i vlasnik firme u kojoj sam radio i bio je problematičan i agresivan. U tome periodu sam koristio travu i znao sam uzeti ‘speed’. Nisam se prepustio tome u potpunosti, ali to je bila neka vrsta bijega od svih problema koje sam imao, no problemi su se samo gomilali. Bilo mi je normalno napiti se bilo koji dan u tjednu – alkohol je bio svakodnevica. Taj jedan dečko s kojim sam bio u kontaktu znao je u 6 sati ujutro kupiti alkohol i u 7 sati ujutro bi već bio pijan – prepričava Zlatko.
Onda ga je zadesila velika tragedija.
– Dok sam bio na Ravnicama, brat mi je preminuo od meningitisa u 36. godini. Tada sam počeo nekontrolirano piti. Tamo gdje sam živio na ravnicama počeo sam se i tući i raditi probleme – rekao je Zlatko te dodao da bi brat 29. studenoga, dan nakon što smo s njime razgovarali, imao rođendan.
Nevolje su se nastavile nizati. Ozlijedio je koljeno i morao izaći iz stana.
– Kod tog jednog poslodavca sam radio do osmog mjeseca 2022. godine i tada sam ozlijedio koljeno. Nisam mogao više raditi i ostao sam bez primanja pa sam morao izaći iz stana. Razmišljao sam i o samoubojstvu. Ima sam dvije opcije – ili se ubiti ili potražiti pomoć. Otišao sam u policijsku postaju i tražio pomoć. Završio sam u Jankomiru gdje sam se zadržao dva tjedna nakon čega su mi ponudili komunu. Tako sam došao do udruge ‘Moji dani’ – priča nam Zlatko.

Novi početak
– Došao sam ovdje, ali sam napravio problem – uzimao sam tablete pa su me maknuli iz Udruge i vratili u Jankomir. Na kraju su me ponovo primili u komunu, ali pod uvjetom da se smirim. Skinuo sam svu moguću terapiju u potpunosti – rekao nam je Zlatko i nastavio:
– Svaku odgovornost koji su mi dali, izvršio sam u potpunosti. Ovdje sam sada od prosinca 2022. godine. Ovih dana će biti godinu dana otkako sam ovdje. Ljudi ovdje smatraju da sam perfekcionist, da svaku odgovornost pokušavam dovesti do savršenstva. Polako sam se počeo ‘penjat’ po tim odgovornostima i kako sam se ‘penjao’, tako sam počeo uviđati svoje vrline i mane. Mane su me najviše zanimale da naučim kako ih anulirati. Vidio sam gdje sam vani griješio. Samom spoznajom loših strana počeo sam se mijenjati na bolje. Ja sam praktički svojim boravkom ovdje došao do spoznaje da za moju situaciju, za moje propuste u životu, nisu krivi ni otac, ni majka ni okolina. Ja ne znam točno ni kakav su život moji roditelji imali, no ono što znam je kakav sam ja bio i kakav mogu biti – priča nam Zlatko.

Život u Udruzi ‘Moji dani’ donio je nove odgovornosti.
– Što se tiče obaveza u komuni ja sam krenuo s nekom najlakšom odgovornošću, to je bila odgovornost tehnike – znači pališ i gasiš radio na vrijeme. Postoji određeni timing kad se radio sluša, a kada se ne sluša. Kasnije sam bio u prizemlju i brinuo sa za čistoću. Kada sam dobio tu prvu odgovornost meni je ‘voda bila u ušima’. Ja nikad nisam imao tu odgovornost da nešto moram raditi u određeno vrijeme – kazao je Zlatko i ispričao o kakvim se odgovornostima radi:

– Evo sada sam za šankom. Prva odgovornost je ured, pa operater, pa tek onda dolaze te tri odgovornosti za šankom – prvi odgovorni, ja sam odgovorni od kuće i onda ide odgovorni od posla. Na toj piramidi ja sam već skoro pri vrhu. Neki ljudi su ovdje po godinu i pol ili dvije godine i još nisu dosegli tu razinu koju sam ja uspio doseći u 11 mjeseci – rekao nam je Zlatko.
Tehničke odgovornosti rješava uredno, no i dalje ga malo ‘muče’ međuljudski odnosi.
– S tehničke strane sve sam odgovornosti obnašao odlično, ali s neke ljudske strane mene malo muče međuljudski odnosi. Inače sam malo zatvorenija osoba, ne pričam o svojim osjećajima i onom o čemu razmišljam – kazao je Zlatko i nadodao:
– Ostalo je da još malo radim na tome. Ne mogu ja reći da ću ja nakon ovog programa biti izliječen jer ovo je samo još jedna bitka, a vani me čeka još mnogo njih gdje ću biti izložen vanjskom svijetu, vanjskom društvu i gdje ću imati doticaja s alkoholom i s drogama – priča nam Zlatko.
Dokazao je samom sebi da može napredovati i funkcionirati normalnije.
– Meni je drago što sam ja sebi kroz sve te odgovornosti dokazao da mogu funkcionirati bez tih stvari. Prije sam morao konzumirati te stvari da bi bio prihvaćen i nasmijan u društvu – ispričao je Zlatko i osvrnuo se na poboljšanje:
– Sad kad se pogledam u ogledalo vidim taj neki osmijeh na licu. Ja sam se počeo smijati i bez tih stvari. Našao sam neko zadovoljstvo u životu i mislim da čovjeku to i treba u životu – nešto čega će se primiti i s čime će biti zadovoljan da ne bi trebao tražiti zadovoljstva u krivim stvarima – rekao je Zlatko.
Želio bi ostati u Zagorju i krenuti ispočetka.
– Unazad dvije godine i sad, vidi se veliki pomak, ali isto sam takvog mišljenja da ako bih se vratio u isto društvo, da bi me povukli ponovo u iste stvari – istaknuo je Zlatko i nadodao:
– Želio bih ostati tu u Zagorju i pronaći posao. Želim se maknuti od svega toga i krenuti od nule. Kad završi taj program želim novi početak s novim ljudima – zaključio je Zlatko.

Udruga ‘Moji dani’
Inače, Udruga ‘Moji dani’ osnovana je 22. veljače 2002. godine, a u sklopu koje je osnovana terapijska zajednica. Smještena je u šumovitom predjelu općine Đurmanec, točnije naselja Lukovčak. Cilj terapijske zajednice je psihosocijalna rehabilitacija i reintegracija korisnika u normalan život. Korisniku se pomaže da dođe do spoznaje što ga je dovelo do ovisnosti i ovisničkog ponašanja, što je ovisnost predstavljala u njegovom životu te ga naučiti kako živjeti sa sobom i svojom okolinom bez ovisnosti.
U terapijskoj se zajednici nalazi 20 muških korisnika, a sufinancirana je od strane Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Najmlađi korisnik ima 18 godina, a najstariji 60.
Do sada je kroz program prošlo više od 600 korisnika, ovisnika o alkoholu, drogi i kocki. Trajanje programa je individualno, ali u prosjeku traje od 12 do 15 mjeseci- optimalno do 2 godine. Program provode educirane osobe-terapeuti operateri uz stručno osoblje – voditeljicu terapijske zajednice Dijanu Majkić Vukušić i socijalnu radnicu Nikolinu Fišter. Glavni instrument rada su orijentacijske grupe, kroz koje korisnici napreduju u intelektualnom, duhovnom i tehničkom smislu. Kroz program osoba napreduje u intelektualnom, duhovnom i tehničkom smislu, a u fazi resocijalizacije program aplicira podizanje nivoa socijalnog funkcioniranja.
