IZ KRAPINSKIH ŠKOLSKIH KLUPA DO KULTNOG CAMBRIDGEA: Ovo je priča o genijalki iz Zagorja, znanstvenici Ljiljani Fruk, koja sa svojim timom u Engleskoj radi na lijekovima protiv raka pluća i gušterače
“Cilj nam je da se karcinomi pretvore u izlječivu, ili u najgorem slučaju, kroničnu bolest”

Ljiljana Fruk znanstvenica je iz Krapine koja je nedavno postigla svjetski uspjeh. Naime, Ljiljana na slavnom britanskom sveučilištu Cambridge vodi tim od 19 ljudi koji rade na lijekovima za brže razaranje raka pluća i gušterače. Cilj tima s Cambridgea je da se karcinomi pretvore u izlječivu ili u najgorem slučaju kroničnu bolest.

Ljiljana je prošli tjedan sudjelovala na konferenciji ‘Horizon Europe Summit’ u Zagrebu i tako iskoristila priliku da posjeti kraj u kojem je odrasla i započela svoj životni put. Iskoristili smo i mi priliku te dogovorili s Ljiljanom razgovor u kojem nam je detaljno opisala sve – od djetinjstva, preko školovanja pa do trenutne pozicije na Cambridgeu.

– U Zagorju se uvijek napunim s toliko energije i stalno govorim mami koliko je ovdje mirno i zeleno. Svakodnevne šetnje po bregima su mi najbolja terapija, kao i odlasci na Strahinjčicu, no ni poljoprivredni radovi mi nisu strani. Čak i u Cambridgeu imam svoj mali komadić zemlje koji obrađujem. Prošle godine sam imala super buče, prave zagorske, pa je bilo baš smiješno kad sam ih dijelila kolegama i prijateljima. Još nisam totalno savladala umjetnost stvaranja bučnice – govori nam Ljiljana.

Što točno trenutno rade ona i njezin tim?

– Radimo na dva velika projekta, jedan je osmišljavanje novih formulacija za liječenje karcinoma koji se teško liječe, to su gušterača i rak pluća, iako dosta radimo i na starenju stanica koje je povezano uz kemoterapiju. Drugi projekt je izrada nove generacije zelenih katalizatora, enzima koji ubrzavaju kemijske reakcije. Iako na prvi pogled ta dva projekta nemaju ništa zajedničko, u njihovoj srži su slični materijali inspirirani prirodnim polimerima. Patentirali smo neke od tih procesa i trenutno smo u postupku osnivanja ‘spin out’ kompanije koja će se baviti komercijalizacijom produkata vezanih uz starenje stanica – kaže Ljiljana i nastavlja:

– Puno se napravilo za liječenje raka u zadnjih desetak godina. Velik broj karcinoma je izlječiv ili se može dugo držati pod kontrolom. Kako bismo skupili što više znanja i ideja, surađujemo s onkolozima, kirurzima i molekularnim biolozima. Najnovija formulacija koju ćemo objaviti za nekoliko mjeseci, sastoji se od proteina koji prenosi lijek u bolesno tkivo i mislimo da će bitno popraviti efikasnost i selektivnost kemoterapeutika. No, da bi ta naša pametna kapsula za lijek došla do pacijenata, potrebno je još nekoliko godina i puno ispitivanja i kliničkih studija. Ipak, nema boljeg osjećaja nego vidjeti da se neko vaše otkriće koristi za pripravu nečeg što može biti korisno. Uz razvoj lijekova, meni je važno i ozelenjivanje kemijske industrije, pa tako imamo i jedan projekt na kojem radimo na potpuno ne-kemijskoj metodi bojanja tkanine. Gotovo cijela moja bliža i šira obitelj radila je u velikim krapinskim firmama Kotki i Krateksu, tako da taj projekt ekološkog bojanja tkanine ima veliku simboličnu vrijednost – uvodi nas Ljiljana u razgovor.

Kemija prva ljubav

Kako je sve krenulo? Otkud ljubav prema kemiji?

– Rane godine provela sam s bakom i djedom na pašnjaku i njivi, tako da mi je bilo normalno gledati kako iz sjemenke nastane biljka ili kako se oteli krava. A onda me počelo zanimati zašto je lišće žuto ujesen i zašto ne postoje dvije identične pahulje. Jako sam voljela priče i hodočastila u krapinsku Gradsku knjižnicu. U moje vrijeme odrastanja knjige su još uvijek bile skupe i teško se do njih dolazilo, ali knjižnice su bile zakon. Jako sam voljela i još uvijek volim znanstvenu fantastiku, mislim da je i to bio dio mog znanstvenog puta – govori Ljiljana pa nastavlja:

– Znam reći da pravom Zagorcu u obitelji treba odvjetnik, liječnik i kemičar. Odvjetnik i liječnik se podrazumijevaju, a kemičar naravno zbog vina i rakije. Zapravo, kad se sjetim, oduvijek gledam djeda i oca kako kuhaju rakiju ili rade vino, što su dva osnovna kemijska procesa: destilacija i fermentacija/alkoholno vrenje. No, prava inspiracija za studij kemije je bilo osnovnoškolsko obrazovanje sa super učiteljem razredne nastave Dragutinom Miljanom. Njega ću se uvijek sjećati, njegove kreativnosti, poticanja, podrške i pohvale. Jako sam ga voljela i puno naučila. Onda su stigle kemija i biologija u sedmom razredu osnovne škole i to mi je bio ulazak u novi svijet s još jednom sjajnom učiteljicom, Jelenom Kranjčec. Sad kad razmišljam, moje su školovanje, pa tako i moj znanstveni put obilježili sjajni profesori i mentori. Zato uvijek govorim da su učitelji i profesori stup i oslonac svakog zdravog društva i potrebno ih je poštovati, slušati i staviti ih na posebno mjesto u svakoj zajednici – naglašava Ljiljana.

Rano je počela pisati pa joj je tako već u sedmom razredu objavljen rad u ‘Prirodi’, časopisu za popularizaciju znanosti. Ljiljana je napisala članak o koristi i štetnosti pušenja. No, zaboravila se potpisati kad ga je slala pa je morala dokazati da je to ona. Kako kaže Ljiljana, kreativni kaos prati je od ranih dana.

– Škola u Radoboju je bila sjajna, puno smo vremena provodili učeći iz praktičnih primjera, učitelji su nas stvarno poticali da idemo na natjecanja i da propitkujemo. Stvarno imam samo sjajne uspomene. A onda je stigla srednja škola i upisala sam opću gimnaziju, prvu godinu u novoj Hrvatskoj, onih ratnih godina. Bilo je to isto jako zanimljivo razdoblje, puno političke nesigurnosti i nedostatka novca, plaće su bile male, a strah od eskalacije rata velik. No, radili smo puno bez obzira na rat i imali smo sjajne profesore. Teško mi je bilo koga izdvojiti, jer je svako od njih bio poseban i s toliko su žara prionuli na podučavanje. To je vjerojatno bila kombinacija njihove motivacije i novog smjera obrazovanja koji im je omogućio da stave svoj predmet u širi kontekst. U krapinskoj gimnaziji sam prvi put počela razmišljati i o zaštiti okoliša, ekologiji općenito, čak sam pisala i priloge za Zagorski tjednik, organizirala radionice te vodila Društvo zelenih u školi koje je imalo tek par članova, ali smo bili aktivni. Tada sam počela više razmišljati o kemiji kao znanosti koja nam može pomoći u pronalasku novih održivijih rješenja za ekološke probleme. U to vrijeme su mi dvije profesorice, prof. Vancaš i prof. Šimatović pomogle da naučim puno i jako zavolim kemiju. Ma, sve oko nas je kemija, od fotosinteze do baterije u mobitelu. Tko ne bi volio kemiju… – smije se Ljiljana.

Tijekom gimnazijskih dana, osmislila je te je bila prva urednica školskog lista ‘Pet plus’.

– Kad razmišljam o tim danima, moram se nasmijati na količinu tog entuzijazma i energije. Ponekad smo se znali naći subotom da sve priredimo za tisak i baš bi se cijeli urednički tim našao i proveo cijelu subotu u školi. Bilo je sjajno, puno smo tada naučili o cijelom procesu i o pisanju. A profesori su nam dali baš jako puno podrške – prisjeća se Ljiljana, koju je u trećem razredu gimnazije škola nominirala za stipendiju United World College koja se dodjeljivala uz podršku Ministarstva odgoja i obrazovanja.

Odlazak u svijet

Iako, prema njenim riječima, nitko nije vjerovao da će dobiti stipendiju, to se ipak dogodilo te je Ljiljana, nakon razgovora sa selekcijskim odborom, dobila jednu od dvije stipendije za odlazak u međunarodnu školu ‘United World College of the Adriatic’ u Duinu pokraj Trsta. Tako je s nepunih 17 godina otišla započeti program međunarodne mature na engleskom jeziku. Bilo je to vatreno krštenje, s obzirom na to da je do tada engleski učila tek tri godine kao drugi strani jezik. No, u Duinu je bilo 200 stipendista iz cijelog svijeta, Ljiljanine cimerice bile su Čileanka, Talijanka i Gruzijka, tako da je dobila ubrzani tečaj engleskog. S mnogim je učenicima još uvijek u kontaktu, a neki od njih bili su i u Zagorju koje im je super, osobito bregi u kombinaciji sa štruklima. Baš ove zime Ljiljanu je posjetila bivša cimerica Talijanka koja sad živi u Veroni.

– ‘United World College’ je bilo jedinstveno iskustvo, i tko zna bih li bila toliko hrabra da odem u svijet nakon studija, da nisam osjetila sa 17 godina što znači biti daleko od svega poznatog, s malo novca, ali puno želje za učenjem. Škola nije bila poznata samo po tome što je okupila učenike iz cijelog svijeta, nego je i nudila program koji je akademski bio izazovan, ali ispunjen i volontiranjem i društveno korisnim radom. Sjajno za mlade ljude pune energije. Evo, upravo se ove godine svi nalazimo u Duinu i jako se veselimo i druženju i pričama – dodaje Ljiljana.

Nakon toga upisala je studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je otišla na studijsku razmjenu u njemački grad Jenu, u jedan od najpoznatijih centara za kemiju stakla.

– Njemačka je bila jedna od prekretnica jer mi je pokazala da sam puno naučila u Zagrebu i da je moje znanje u rangu onog mojih kolega iz Engleske i Njemačke, pa čak u nekim stvarima i bolje. Na PMF-u smo imali sjajne profesore i bio je to zahtjevan program. Kad sam se vratila sa studijske razmjene (vlakom u Njemačku i natrag jer novca za avion nije bilo), shvatila sam da želim još učiti i usavršavati se. Bilo je to vrijeme nekog poleta u Hrvatskoj, vrijeme pozitivnih promjena, nekih novih vjetrova koje je donio Ivica Račan. No, usprkos napretku, stipendije za doktorske studije su bile rijetke. Pisala sam mnogim fakultetima u Europi, najviše Engleskoj za doktorat, ali tek su mi iz Glasgowa javili da mogu doći jer imaju stipendije. Tako sam 2000. godine završila na doktoratu iz Raman spektroskopije kod jednog sjajnog i otkačenog Škota, Duncana Grahama. Njemu sam bila tek druga doktorandica, što je bilo super. Međutim, mislim da sam prve mjesece provela hodajući gradom s velikim upitnikom iznad glave, nisam uopće shvaćala što mi Škoti govore. Taj njihov naglasak, trebalo se na to naviknuti! Ali to su sjajni ljudi, veseli, totalno neagresivni, jako dragi i velikog srca. Usprkos klimi, brzo sam se uklopila i još uvijek kad dođem u Glasgow imam osjećaj da sam došla doma. Profesor Graham je sad velika faca svjetske znanosti, tako da mu ponekad u šali kažem da sam vjerojatno i ja tome malo doprinijela – govori nam simpatična Ljiljana.

Stalno usavršavanje

Nakon doktorata znala je da se želi nastaviti baviti istraživanjima, a to zahtijeva dodatno usavršavanje u nekoj novoj istraživačkoj grupi kako bi se naučilo što više novih tehnika. Tako je na jednoj konferenciji upoznala profesora Niemeyera koji je tada radio na Sveučilištu u Dortmundu i ponudio joj da dođe kod njega ako osigura stipendiju. Ljiljana je provela četiri godine u Dortmundu i ondje naučila osnove nanotehnologije i enzimologije. Nakon usavršavanja je krenula u samostalne vode te postala voditeljica grupe na Sveučilištu u Karlsruheu.

– Mjesto voditelja grupe u Karlsruheu sam dobila nakon što je sveučilište dobilo veliki projekt u sklopu kojeg su osnovali Centar za Funkcionalne nanostrukture i trebali su im mladi ljudi koji će voditi svoje timove i raditi zanimljive stvari. Bilo je to i uzbudljivo i teško razdoblje. Njemačka sveučilišta znaju biti jako hijerarhijska, profesori su jako važni, a svi ostali se trebaju dokazivati. No, ja sam opet imala par sjajnih kolega, a i puno suradnika izvan sveučilišta pa mi je to pomoglo da vodim dinamičnu grupu i osmislim par većih projekata. U Karlsruheu sam intenzivnije počela raditi s nanomaterijalima, više njihovom pripravom nego primjenom, pa smo tako osmislili reakcije koje se ubrzavaju kad se osvijetle, te kemijske reakcije kojima možemo modificirati proteine i DNK. Sve to znanje mi i sad puno koristi. No, nakon osam godina u Karlsruheu osjetila sam da mi treba promjena. Prijavila sam se za profesuru u Splitu, ali to nije upalilo, ali docentura u Cambridge je, pa sam spakirala kofere i opet se preselila. No, ovaj put me pratila jedna moja doktorandica što je bilo super jer mi je mogla pomoći te prve godine kad treba organizirati puno stvari u laboratoriju – priča nam Ljiljana u jednom dahu.

U Cambridgeu je od kraja 2015. godine i sada je na poziciji izvanrednog profesora bionano inženjeringa. Bavi se pripravom hibridnih materijala koji su kombinacija biomolekula poput DNK ili proteina, i nanomaterijala poput nanočestica zlata. Dok je Karlsruhe bio odličan za učenje kemije, jer je njemačka kemija jedna od najboljih na svijetu, Cambridge je sjajan za primijenjenu znanost. Uz tradiciju, Cambridge je poznat po tome što podržava svoje znanstvenike da osmišljavaju i komercijaliziraju nove produkte i tehnologije. Istovremeno, sveučilište surađuje s puno kompanija iz cijelog svijeta što znanstvenicima omogućuje ne samo da se upoznaju s trenutnim izazovima, već da rade na produktima koji mogu brže doći do korisnika.

– Cambridge je poznat po velikom broju nobelovaca, ali i komercijalnih produkata. Zanimljivo je to sveučilište, drugačije od drugih na kojima sam bila. Puno se radi, ali su svi otvoreni za suradnju. Puno je interdisciplinarnosti tako da ja radim i s liječnicima, ali i umjetnicima. Osjeti se ta želja za znanjem i želja da se napravi nešto što će stvarno promijeniti svijet u pozitivnom smislu riječi. Ali, uz svu tu sveučilišnu formalnost ima i puno one engleske opuštenosti i ekscentričnosti. I ono što su Englezi prepoznali, a naši političari još nisu je koliko je važna znanost i ulaganje u znanost i tehnologiju. Engleska je jedna od najinovativnijih država svijeta. Cinik će reći da je to zbog njihovog bogatstva i kolonijalne povijesti, no nešto drugo je još bitnije, a to je prepoznavanje vrijednosti znanja. Možete imati novca koliko želite, kao što imaju neke države, no to ne znači ništa ako se vaša politika i ekonomija ne temelje na znanju i poštivanju tog znanja. Stvarno me ljuti kad vidim da u Hrvatskoj za dobivanje nekog posla, preporuka političara ili nekog u poziciji moći može biti važnija nego dokazano znanje. Na takav se način ne mogu rješavati veliki problemi: klimatske promjene, gospodarenje otpadom, održiva poljoprivreda i zaštita vode i okoliša, izazovi koje sve te promjene donose… – oštro poručuje Ljiljana.

“Nikad nisam ni otišla”

Kad smo je pitali hoće li se vratiti u Hrvatsku, kaže da zapravo nikad nije ni otišla. Otac joj ponekad veli da ona više zna o tome što se događa u Hrvatskoj i Zagorju od njega koji je ovdje stalno.

– Moj dom i moji korijeni su još uvijek tu, ali priroda znanstvenih istraživanja je takva da jednostavno morate biti mobilni i spremni spakirati kofere i otići naučiti nešto novo od nekoga na drugom kraju svijeta. Naravno, razmišljam o povratku, jer ja zapravo nikad nisam otišla jer sam morala, već jer sam stvarno željela još više naučiti. Tako da je i energija vezana uz moje odlaske i dolaske drukčija od nekoga tko je bio prisiljen otići trbuhom za kruhom. Posljednjih godina sam se uključila u više projekata u Hrvatskoj s hrvatskim znanstvenicima, tako da uspostavljam kontakte i veselim se svakom dolasku – zaključuje ova genijalka iz Zagorja.

Još iz rubrike

Kajkavske kronike

NET.HR

IZ HRVATSKE

Kajkavske kronike

Još iz rubrike