Nogometna sezona je iza nas. Kao i obično u sportu – netko je zadovoljan, netko nezadovoljan, a nekome je sve svejedno jer dolazi na sportska događanja da uživa u sportu.

No, ovoga puta kolumnu posvećujem utakmicama koje su sve zanimljivije i posjećenije – nogometnim utakmicama omladinskih škola. Tu uvijek možete vidjeti smijeh, podršku suigrača, ljutnju suigrača, čak i suze zbog poraza ili promašene prilike. I na ovim utakmicama možete vidjeti vječite zaljubljenike u nogomet, skaute, brojne trenere, ali i ono što donosi specifičnost – tribine su redovito popunjene i u pravilu vrlo glasne jer ih u većem broju popunjavaju roditelji koji se u većini, nećete vjerovati, na tribinama pretvaraju u kombinaciju navijača/trenera.

I zato s tribina možete često čuti: “Kaj to delaš?”; “Tko te učil?”; “Nemaš pojma!”; “Odi u špicu! Kaj delaš u obrani?!”, a ima i ovakvih povika: “Tvoj trener nema pojma!”; “Od tebe nikad ništ’!”… I tako posjetitelji na nogometnim terenima ovo svakodnevno i uvijek čuju na utakmicama.

U ovom stoljeću sve se promijenilo, pa tako i pristup djece sportu, ali prije svega promijenio se pristup njihovih roditelja. Ambicije roditelja postoje oduvijek, no u posljednje vrijeme one su sve vidljivije. Trenerove upute sve više znaju nadjačati glasovi očeva i majki, koji su postali ‘veći stručnjaci’ od svih trenera, a podrška isključivo svome djetetu neupućenom promatraču stvara zabunu.

Roditelji su spremni od obične prijateljske utakmice napraviti finale Lige prvaka, a poteze svog djeteta i njegovih suigrača nerijetko će popratiti i histerični uzvici. Nezadovoljstvo dodavanjem, jer je mogao sam zabiti gol, a da ne spominjemo tumačenje trenerove taktike. Znaju oni bolje i taktiku i trenažni proces, vođenje utakmice, ne libe se dati otvorenu kritiku.

Nažalost, svjedoci smo i izravnog davanja najgoreg mogućeg primjera vlastitoj djeci, a to je rješavanje sukoba – nasiljem. Osim povika na vlastito dijete i njegovog trenera, bez poštede nisu ni suci. Dijete na taj način razvija potpuno krive vrijednosti – umjesto zabave i igre, trening i utakmica postaju mučenje, a umjesto razvijanja momčadskog duha, solidarnosti i poštovanja protivnika, djeca već od rane dobi usvajaju vrijednosti da se jedino gazeći preko drugih može uspjeti. Sve to za sobom ostavlja traumu.

Igra li se ovdje stolni tenis ili kolektivni sport? Pogled prema treneru pa prema tati i mami na tribinama, a upute zbunjujuće. Trener govori jedno, roditelji drugo. Koga poslušati, kome vjerovati? Čiji autoritet je veći?

I zato vjerujem u istraživanje koje je provedeno u SAD-u na više stotinjaka sportaša koji su na pitanje “Koja je vaša najgora uspomena dok ste trenirali kao dijete?” izabralo sljedeći odgovor: “Vožnja kući s roditeljem/roditeljima.” Isto istraživanje navelo je i neke tipične znakove roditelja iz noćne more kao što su: različit odnos prema djetetu nakon pobjede ili poraza, potkopavanje trenerova autoriteta s tribine i življenje vlastitog sportskog sna kroz dijete. Sva ova tri čimbenika bila su vidljiva na tribinama malog provincijskog igrališta tisućama milja udaljenog od američkog sveučilišta na kojemu je rađeno istraživanje, a sve ih lako možemo prepoznati na terenima Lijepe naše. Svakako, moram naglasiti da nije riječ o svim roditeljima, ali na žalost u posljednjem desetljeću broj roditelja koji su navijači/treneri drastično raste.

Ovakvim ponašanjem roditelji vrlo često svoju djecu, da budem izravan, maltretiranjem pokušavaju pretvoriti u vrhunske sportaše. No, to je provjerena formula da se stvore nesigurni ljudi, osakaćeni kao osobe jer nema formule kako će dijete postati vrhunski sportaš, ali recept sigurno sadrži sljedeće komponente – talent, ljubav za taj sport kojim se bavi i zainteresiranost s dosta upornog rada i roditelji, ovo posebno naglašavam, koji dijete podržavaju bez bolesnih ambicija. Svakako, potrebna je i određena doza sreće.

Roditelji/treneri ne smiju zaboraviti da u svakom klubu postoji pedagoški dio rada za koji su odgovorni treneri koji vode selekcije u klubu. Njihova uloga je prije svega zadržati što više djece u klubu, čime ih odvajaju od svih poroka ulice i suvremenog društva, a s druge strane uče ih zdravom životu, druženju i svim pozitivnim vrijednostima koje sport sa sobom nosi. Posao trenera nije pobjeđivati u prvenstvu, već je puno kompleksniji od rezultata jer rad s djecom zahtjeva učenje tehnike, taktike, razvijanje motoričkih sposobnosti, odnos prema suigraču, protivničkom igraču, treneru, radne navike, odnos prema pobijedi i porazu.

I zato roditelji/treneri ostavite trenerima/učiteljima da uče vašu djecu, vi se posvetite navijanju.