Više od 36 posto osmogodišnjaka u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu, pokazuju rezultati istraživanja koji su predstavljeni u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Prema istraživanju CroCOSI, koje je 2021./2022. provedeno treći put, 36,1 posto osmogodišnjaka je debelo, a Hrvatska, kao ni druge europske zemlje, nije uspjela zaustaviti porast debljine u djece.
O tom, ali i brojnim drugim problemima s kojima se bore djeca i njihovi roditelji, porazgovarali smo s dr. Rankom Rajovićem, liječnikom interne medicine, dugogodišnjim predsjednikom Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa, UNICEF-ovim suradnikom na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te autorom NTC programa (Nikola Tesla Centar – Odsjek Mense za darovite), sustava učenja koji je sve popularniji u Hrvatskoj. Našli smo se u Oroslavju, uoči predavanja koje je održao za djelatnike vrtića i osnovne škole.
Pretilost i dijabetes
Tko je kriv za ovakve porazne brojke? Ima li uopće krivca? Evo što kaže Rajović.
– Važno je da roditelji znaju da su dva faktora jako važna, govorimo o premalo kretanja i pogrešnoj prehrani. U Engleskoj su prije dvadeset godina o tome provodili velike studije, i nije samo problem to što su djeca pretila, već i to što je kasnije veća mogućnost da dobiju dijabetes. Roditelji moraju znati da dijete koje se manje kreće neće biti samo pretilo, nego da može dovesti do problema s koncentracijom i kognitivnim razvojem. Uvijek stavljam naglasak na roditelje, ali ne kažem da su oni krivi jer se okruženje jako promijenilo – smatra ugledni liječnik iz Novog Sada.
Djeca sve više vremena provode pred mobitelima i računalima, to je gorka činjenica modernog doba…
– Prečesto korištenje mobitela može djeci oslabiti koncentraciju u školi. Nekad je naša sreća što kasnimo za bogatim državama jer sve što su one prošle, čeka i nas. U Singapuru su isti problem imali prije dvadeset godina, kad su shvatili da jako puno djece ima disleksiju, a nisu znali razlog. Dakle, jedna bogata država s dobrim obrazovanjem, a djeca nisu mogla čitati dulje od 10 do 15 minuta. Tim stručnjaka iz cijelog svijeta došao je do zaključka da je preko 95 posto djece imalo nešto usporeniju akomodaciju oka koja se morala razviti do pete ili šeste godine. Gledali su u ekran radnim danima tri do četiri sata, a vikendom pet do osam sati i kako da onda mozak razvije dinamičku akomodaciju oka? Do prije dvadesetak godina djeca su trčala od jutra do mraka i oko je stalno radilo. Danas nema trčanja i kretanja, pa ako se nastavi takav trend, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, sutra možemo očekivati sve veće probleme s koncentracijom i čitanjem – napominje liječnik.
Igra kao unutrašnja motivacija
Dr. Rajović održava seminare diljem Hrvatske. O čemu je točno riječ?
– Radi se o NTC programu, čija je primarna uloga upotreba novih otkrića iz područja neuroznanosti u učionicama i u svakodnevnom životu. Program NTC učenja sastavljen je iz različitih aktivnosti i igri za djecu, koje se temelje na saznanjima o razvoju i radu mozga i koje, kako mnoga istraživanja pokazuju, imaju pozitivan efekt na razvoj mozga u periodu kada je to najvažnije, u periodu najintenzivnijeg rasta i razvoja, od rođenja, pa do približno desete godine starosti. Igra kao unutrašnja motivacija djeteta je ključni faktor NTC programa – govori nam liječnik i potkrepljuje primjerom.
– Djeca i rimski brojevi, to mi je posebno zanimljivo. Naime, djeca ne mogu tako lako pamtiti rimske brojeve, pa im tako rimski jedan liči na svijeću ili olovku, pet im liči na kornet od sladoleda, deset na leptir mašnu, slovo L na olimpijski bazen ili čizmu, C na bananu i tako dalje… I onda ih pitamo koji je broj kada čarobnjak Merlin drži svijeću u ruci, znaju da je to šest… Kada oni to shvate, smiju se i prave nelogične priče koje aktiviraju velike regije mozga. Naime, mozak je organ za preživljavanje i kada ulazi u neku nelogičnu priču aktivira te regije, stvara se dojam da djeca misle da se igraju, to je bit NTC centra – kaže Rajović.
Kako NTC sustav učenja funkcionira? Evo kako liječnik to objašnjava.
– Taj program karakteriziraju tri faze provođenja. Sastavni dio prve faze su evolutivno podržavajuće aktivnosti koje podrazumijevaju kompleksne motoričke aktivnosti uključujući finu motoriku, dinamičku akomodaciju oka, rotaciju, ravnotežu i kretanje. Drugu fazu karakteriziraju misaone klasifikacije, misaone serijacije i asocijacije, dok treća faza predstavlja rad na razvoju divergentnog i konvergentnog mišljenja, kao i funkcionalnog znanja. Sve tri faze provode se kroz igru, koja kao intrinsična potreba djeteta predstavlja ključni faktor provođenja NTC programa. Ove tri faze sjedinjuju senzomotorni i kognitivni razvoj djeteta – govori nam Rajović.
Nema zadaće, ali ni mobitela
Program NTC se već devetu godinu provodi u nekoliko europskih država, a počeo se širiti i izvan granica Europe. Provodi se u 17 europskih država, a akreditiran je od strane Ministarstva obrazovanja u sedam država (Hrvatska, Srbija, Slovenija, Češka, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina). U drugim državama provodi se u suradnji s obrazovnim institucijama (Italija, Grčka, Švedska, Island, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Švicarska, Slovačka i Poljska).
Što je doktora Rajovića dovelo u Hrvatsko zagorje? Naime, Općina Radoboj je NTC centar za cijelu Hrvatsku.
– Radimo po cijeloj Europi, a najviše po regiji. Što se tiče mog dolaska u Zagorje, bilo je puno poziva, najprije iz Krapine, onda su u Radoboju čuli da sam odrastao ovdje (prabaka mu je iz Krapine, op.a.) i da bi bilo jako dobro da budem ovdje češće, da im pomognem da budu centar za Hrvatsku i tako smo odabrali Radoboj i Krapinsko – zagorsku županiju. Prvo je bila ideja da u NTC programu budu darovita djeca, išao je poziv preko Krapinsko – zagorske županije u škole da pošalju učenike, krenulo je veliko zanimanje, počeli su zvati roditelji mogu li i djeca koja nisu darovita… Jako mi je drago da sam u Zagorju i da ovdje mogu provesti određeni dio godine – kaže Rajović.
Prisjetio se i jedne anegdote iz Radoboja.
– U Radoboju mi je jedna učiteljica rekla da je jako stroga. Tjerala je djecu na puno domaće zadaće, a nakon mog seminara kazala je da je možda pogriješila jer je shvatila da se sve može učiti kroz igru, da djeci popodnevno vrijeme bude njihovo, a ne za pisanje domaće zadaće. Nakon toga, ona je došla u školu i pitala ih žele li da se ukinu domaće zadaće, a učenici su jednoglasno odgovorili da žele. Nakon toga je postavila drugi uvjet, da ne donose mobitele, što im nije bilo prihvatljivo. No, pustila ih je da se sami dogovore te su donijeli odluku da neće nositi mobitele u školu i da neće imati domaće zadaće. Bila je sretna jer je vidjela da su se djeca počela igrati. Zamolila ih je da čitaju barem deset minuta dnevno novine, časopise, stripove, knjige, bilo što. Za mjesec-dva roditelji su joj rekli da su djeca počela čitati po sat-dva vikendom – prisjeća se ovaj vrsni stručnjak za odgoj djece, koji za kraj ističe kako je najvažniji savjet koji ima za roditelje da im dijete bude spretno i okretno, te da raste u ljubavi i razumijevanju.
