U jednoj maloj pauzi između utakmica razgovarali smo s dva stožerna igrača Zagorca koji iza sebe imaju respektabilnu karijeru, a svojom kvalitetom i čovječnošću donose stepenicu više krapinskom Zagorcu. Oni su Grga Štimac (29) koji je prije Zagorca nosio dres Ponikvi, GOŠK Dubrovnika, Trnja i Lučkog te Petar Šimunić (30) koji je u svojoj karijeri igrao za Bistru, Trnje, Kustošiju i SV Stripfing. Vjerujemo da ste primijetili da su oba igrača igrala u četiri kluba te da im je peti klub upravo Zagorec Krapina.
Kada si počeo i gdje te opiši svoj nogometni put?
Štimac: Počeo sam kao sedmogodišnjak i do kadeta sam bio u Inkeru iz Zaprešića, a nakon loma noge i oporavka otišao sam u Ponikve gdje sam proveo dvije kadetske sezone. Nakon toga povratak u Inker gdje sam kao junior igrao 1. NL i nakon toga kao izlazni junior opet se vraćam u Ponikve gdje mi je bila prva seniorska sezona. Istovremeno sam i studirao te nakon završetka fakulteta odlazim u Kustošiju gdje igram 2. ligu i upravo sam tada upoznao Šimu (Šimunić, op.a.) i igrao sam samo pola sezone jer dobio sam posao u Dubrovniku te sam tamo igrao za GOŠK. Korona je sve prekinula i vraćam se u Zagreb gdje pristupam Trnju, jednu sezonu, potom Lučko, jednu sezonu, i tada dobivam poziv Ivan Zubića da dođem u Zagorec.
Šimunić: Od sedme godine sam bio u Bistri gdje sam prošao kompletnu omladinsku školu te sam sa seniorima prošao sve od četvrte do druge lige. Na žalost klub je ispao iz druge lige, a zbog financijske situacije klub je “preselio“ u petu ligu i ja jednostavno u tom trenutku nisam znao ni što ću ni gdje ću?! Posvetio sam se fakultetu i istovremeno tražio klub te sam nazvao prijatelja koji je bio u Trnju i nakon probe sam ostao u Trnju dvije godine i bio sam jednu sezonu kapetan kluba. Bilo je to zanimljivo razdoblje jer smo se mi i Kustošija borili za ulazak u 2. ligu gdje je ona bila uspješnija, a nakon završene sezone trener Kustošije Renato Jurčec me pozvao tako da sam postao igrač Kustošije. Upravo u Kustošiji sam se afirmirao kao igrač na malo ozbiljnijem nivou. No, bilo je kao i drugim klubovima gdje su me “šaltali“ s jedne pozicije na drugu. U većini utakmica igrao sam stopera, bio kapetan i imali smo najbolji obranu u ligi.
Ima jedna zanimljivost – Štimac po vokaciji vezni igrač, a u Zagorcu igra većinom stopera; Šimunić po vokaciji stoper, a u Zagorcu većinom igra stopera! Što to znači za igrača ?
Štimac: Izgleda da mi je to zapisano jer sve je krenulo kada me Rajko Vidović stavio na poziciju stopera kako je u tom trenutku bio problem “nedostatka“ stopera te sam ja jednostavno “zakrpao“ tu poziciju. To je bilo samo na nekoliko utakmica, ali se priča ponavljala tako da sam i u drugim klubovima “krpao“ pozicije, a sve se nastavilo i u Zagorcu što moram kazati mi i ne smeta previše jer mislim da na taj način postajem i kvalitetniji igrač.
Šimunić: Grga je odgovorio na to pitanje, a i ja tako mislim. Uvijek je u klubovima nešto “falilo“, a Šime je bio taj koji je “krpao“. Kad pogledam iz ove pozicije rekao bih slično kao i Grga – možda s jedne strane to nije dobro za igrača jer se želiš ustaliti na jednoj poziciji, ali istovremeno mislim da je to i dobro jer na svakoj poziciji pokušavaš biti što bolji, a na taj način učiš te da rezimiram – mislim da je to jedan plus za igrača i karakterno i igrački jer na kraju krajeva postaješ bolji igrač.
Odakle Zagorec u čitavoj priči?
Štimac: Klub iz Krapine zvao me u dva navrata, ali se nikako nisam ohrabrio doći. Prvi poziv sam dobio kada sam bio u Trnju, ali tada sam imao dobru ekipu i dobru sezonu te nisam imao potrebu mijenjati sredinu, a drugi put kada sam bio u Lučkom u kojem je još uvijek bilo sve dobro. No, kada je trener Zagorca postao Ivan Zubić, a on je moj prijatelj i bez obzira što je otišao, prijatelji smo bili i ostali, pozvao me i ja sam došao na njegovo povjerenje. Da previše ne kompliciram – Ivan Zubić je glavni razlog zašto sam došao.
Šimunić: Igrao sam u Austriji gdje smo osvojili treću ligu i plasirali se u viši rang, a bio sam jedan od bitnijih igrača u ekipi. Tada je klub ušao u suradnju sa Austrijom Beč nakon čega su se drastično promijenile neke stvari. Unatoč tome što sam na treninzima, na testiranjima i pripremnim utakmicama bio među najboljima osjetio sam i vidio da nisam u prvom planu te sam odlučio otići. Bio sam bez kluba i tada sam dobio poziv Ivan Zubića iz Zagorca. Da budem potpuno iskren najprije sam rekao ne jer me nije zanimao taj rang natjecanja, ali kako je danas teško naći klub koji je stabilan i ima dobre infrastrukturne uvjete, tako da sam tjedan dana prije one utakmice u veljači u Maču rekao da dolazim. I evo – tu sam. Kad pogledam tu odluku iz današnje perspektive mogu kazati da je to bila moja dobra odluka.
Prošla sezona izuzetno teška!? Jesen slaba, proljeće odlično! Kako je to izgledalo iz tvoje perspektive?
Štimac: Iskreno – jedva sam čekao da završi jesenska polusezona! Odličan ulazak u prvenstvo i onda pad! Nakon tog pada počeli su pozivi, pritisci i sve što nose loši rezultati. No, dogodilo se jer jednostavno nije bilo širine. Igrali smo bez ozlijeđenih Majcenića, Strabića, Harrisona i mladog Brčića i mladost kluba nije mogla iznijeti pritisak unatoč kvaliteti te smo ušli u neki loš vrtlog iz kojeg se nikako nismo mogli izvući. No, znao sam da povratkom ozlijeđenih uz dva maksimalno tri pojačanja za proljetnu polusezonu nećemo imati problema u proljetnom dijelu prvenstva te da sigurno ostajemo u ligi.
Šimunić: Ja sam došao početkom proljetnog dijela sezone. Vidio sam tablicu, vidio sam situaciju, ali iskreno nisam bio baš previše zabrinut jer sam do sada u karijeri bio u ekipama koje su se morale “čupati“, ali ja vjerujem u svoju kvalitetu i znao sam da povratkom povrijeđenih igrača koje je spomenuo Grga i u kvalitetu mladosti koje ima Zagorec nećemo imati problema i da ćemo u proljeće donijeti jednu sasvim drugu sliku Zagorca.
Kako vidite Zagorec ove sezone?
Štimac i Šimunić: Negdje u našim odgovorima između redaka imate i taj odgovor, ali evo jednostavno – gledajući formu igrača, kvalitetu koju posjeduju možemo bez lažne skromnosti naglasiti da ćemo se boriti za vrh tablice.
FOTO: Milorad Videković