Iskoristiti što vrijedi, što manje rušiti, a što brže i jeftinije graditi bile su ideje vodilje arhitekta amatera Radislava Ujdura da ponudi svoju projekt – ideju, koja je sveobuhvatna i Zagrebu osigurava stadion po svim visokim kriterijima UEFA-e za čak 35 tisuća gledatelja u potpuno natkrivenom stadionu, piše Večernji list.
Priča kao da se ciklički ponavlja od prilike do prilike… U glavnoj je ulozi Dinamov stadion u Maksimiru. Želio ga je Ćiro Blažević, želi ga i Dinamo i njegov predsjednik Velimir Zajec te mnogi drugi ljudi koji žive nogomet ili im je stalo do njega. Mnogi se ne ustručavaju reći da je to ruglo i sramota za svjetsku nogometnu velesilu.
Nogometaši su nam priuštili puno nacionalnog slavlja, a slično je zadnjih godina i s Dinamom, koji se uspješno bori na europskom nogometnom frontu. A Maksimir izgleda poput krezubog starčeka, s istočnom tribinom koju je onesposobio potres i sa zapadnom koja je trenutno pravo strašilo. Sjever je nekakva preskupa i poludovršena nikome potrebna građevina, a jug se već odavno treba obnavljati…
Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik svih vremena, vrlo je emotivan u toj situaciji.
– Ne znam što bih o tome još rekao. Pričam već godinama, drugi pričaju desetljeće… Možda više ne treba pričati nego presjeći i reći da nećemo tamo igrati. Stalno pričamo da to nije stadion za reprezentaciju, a stalno dolazimo na njega. Možda HNS treba reći dosta, tamo više ne igramo, iako bi bilo nezgodno opet izbjegavati neki grad kod domaćinstva reprezentacije – govorio je Dalić. U međuvremenu se na Maksimiru ništa nije promijenilo te je i tema o zagrebačkom stadionu itekako aktualna.
Zamalo se dogodilo da Zagreb poslije Drugog svjetskog rata dobije stadion JNA, kapaciteta 100.000 gledatelja, kako bi se tamo mogli održavati – sletovi! No, srećom se od toga spletom okolnosti odustalo, pa je 1953. godine izgrađena zapadna tribina čiji su projektanti bili znameniti hrvatski arhitekti Vladimir Turina, Franjo Neidhardt i Eugen Ehrlich. Kad se 1961. gradila istočna tribina, timu se pridružio i Boris Magaš, poznat i po autorstvu splitskog Poljuda. Konačno je 1966. dovršena i južna tribina u Maksimiru, koju je projektirao arhitekt Božidar Tušek i koja je zapravo jedinstvena. Sjever je ostao mjesto za stajanje…
Podsjetimo da su pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i Dinamov bivši predsjednik Mirko Barišić probali progurati ideju novog pokrova zapadne i sjeverne tribine maksimirskog stadiona, koje su izgrađene u Tuđmanovo vrijeme, a koštale su oko 100 milijuna eura, dok je Bandić naumio samo za pokrov tih dviju tribina uložiti 280 milijuna kuna. Prema toj ‘ideji’ koja očigledno ‘zamračuje’ nacionalni i gradski novac, za dovršetak bi trebalo još 400 milijuna eura. Nedavno završeni AEK-ov stadion za 33.000 gledatelja koštao je 100 milijuna eura, dakle samo kao 2/3 sjevera i 1/3 zapada na Maksimiru!
Arhitekt amater koji je zapravo bravar
I tu kreće priča Večernjeg lista. Čovjek koji se jako zainteresirao za jeftinije i bolje rješenje je jedan arhitekt amater, a po zanimanju bravar. To je Radislav Ujdur, ZET-ov šef servisnog tima, koji je uz Dinamov stadion svakodnevno prolazio jer stanuje u Maksimiru, a radio je u Dubravi, pa se nije mogao oteti dojmu velike prevare. Zato je počeo proučavati kompletnu problematiku, uvjete i mogućnosti gradnje na istoj lokaciji. Otišao je u upravu kluba, izložio im svoju ideju i tražio samo mjere starih tribina. Odgovorili su mu da oni to nemaju jer ionako nisu vlasnici stadiona, nego Grad, pa nek tamo potraži nacrte, dakle, jednostavno su ga se riješili. Ujdur je potom nazvao Bandićev ured i tražio kratki susret s njim, a tajnica mu je samo hladno odgovorila: “A što ima gospodin gradonačelnik razgovarati s jednim ZET-ovcem o Dinamovom stadionu…”
Ujduru je to bio dodatni motiv da se zainati i odluči svoju ideju ostvariti do kraja. Preostalo mu je samo da sam izmjeri ono što ga je zanimalo, pa je uskoro na utakmice dolazio s fotoaparatom, mobitelom i metrom i baš nikad se nije dogodilo da ga neka službena osoba spriječi. Sam je skinuo s interneta UEFA-in pravilnik i stroge zahtjeve o stadionskoj infrastrukturi, kojih se svi moraju pridržavati. Tako se današnji stadioni grade prema tim strogim kriterijima. Obavezne su VIP lože, novinarska i reporterska mjesta, određen je broj sanitarnih čvorova na broj ljudi u publici, kao što je zadan i broj ulaza – izlaza zbog sigurnosti, da se izbjegne stampedo ljudi u eventualnoj opasnosti.
Također se mora riješiti i problem parkiranja automobila publike kao i onih u vlasništvu VIP-ovaca i još mnoštvo drugih pravila kojih se svaki arhitekt i izvođač mora pridržavati. Ukratko, ta su pravila takva da danas UEFA-inu licencu za četvrtu kategoriju ne bi dobio niti jedan prvoligaški stadion u Hrvatskoj. Više o tome pročitajte i pogledajte OVDJE…
