Maksimirski stadion već godinama stoji na istoku Zagreba kao živući spomenik rasipanja novca. Najave o novom stadionu nikad se nisu obistinile pa i dalje gledamo otužno betonsko ruglo, a samo nekoliko metara dalje nalazi se prekrasan park. Sve je dodatno zakomplicirao zagrebački potres koji je 2020. dobro uzdrmao već oronuli stadion te je od tada zatvorena istočna tribina.
Nikad dovršeni radovi počeli su još 1998. godine i to u nekoliko faza. Neke procjene kažu da je u stadion u 25 godina ulupano oko 100 milijuna eura. Jedini koliko – toliko ozbiljan plan bio je 2008. godine, kada je raspisan i natječaj za arhitektonsko rješenje novog stadiona na kojem je pobijedio projekt ‘Plavi vulkan’. Trebao je biti smješten na zagrebačkoj Kajzerici, ali sve je ostalo samo na papiru.
Ne treba naglašavati da je stadion u Zagrebu najprije potreban Dinamu, ali i nogometnoj reprezentaciji koja je jedan od najvećih nacionalnih brendova i trostruki osvajač medalja sa Svjetskih prvenstava. Ove godine u veljači se nešto pokrenulo, kada su Vlada RH, Katolička crkva i Grad Zagreb postigli dogovor o zemljištu na kojemu se treba graditi stadion. Tada su potpisana dva sporazuma o razumijevanju – jedan s Crkvom i jedan s Gradom Zagrebom. Time je okončan višegodišnji spor s Crkvom, koja će u zamjenu za zemljište dobiti deset lokacija na kojima trenutno nema crkvi.
Kompleksan 3D projekt
I dok vladajući i dalje razmišljaju kada i kako izgraditi novi stadion, jedan mladić iz Zaprešića još je prije desetak godina napravio projekt stadiona. Njegovo ime je Ivan Tahlin, ima 26 godina i završava diplomski studij arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako nam govori Ivan na početku ove zanimljive priče, njegovi roditelji su još od malih nogu uočili Ivanov talent za crtanje i skiciranje. Ta se zanimacija tijekom pohađanja osnovne škole sve više razvijala te se Ivan postepeno počeo fokusirati i usmjeravati prema arhitekturi. Na samom kraju osnovne škole, Ivan je krenuo tražiti različite programske alate s pomoću kojih bi lakše vizualizirao sve ideje. Pritom je naišao na programe za 3D modeliranje s kojima je nastavio raditi na svim svojim arhitektonskim zamislima koje su ga tada uvelike zaintrigirale.
Nakon osnovne škole, upisao je Graditeljsku tehničku školu u Zagrebu za smjer arhitektonskog tehničara, gdje je profesionalno i najviše sazrio. S obzirom na to da je cjelokupno gradivo srednje škole relativno brzo i jednostavno savladavao, kod kuće mu je nakon nastave ostajalo podosta slobodnog vremena koje je iskorištavao za daljnje samostalno učenje i proučavanje arhitekture – posebice one vezane uz sport i rekreaciju. U tom je razdoblju, još kao 16-godišnjak, izradio nekoliko radnih verzija idejnog rješenja s detaljnim 3D prikazima novog zagrebačkog stadiona, a ona koju je najviše razradio jest ‘Agram Arena Zagreb’, tema ove priče.
Ivan je nakon završene srednje škole upisao preddiplomski studij arhitekture i urbanizma na Sveučilištu u Mariboru. Upravo u vrijeme početka njegovog studija, hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je povijesno srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Tada se ponovno pokrenula priča oko izgradnje novog nacionalnog stadiona, gdje je Ivan opet samostalno krenuo u izradu novog projekta, pri čemu je nastao još jedan kompleksan 3D model, odnosno projekt stadiona kojeg je postepeno razrađivao. Preddiplomski studij u Mariboru je uspješno završio te nakon godine dana rada u struci upisuje i diplomski studij arhitekture i urbanizma na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Pa, Ivane, kako je sve krenulo? Otkud uopće ideja za ‘Agram Arenu’?
– ‘Agram Arena Zagreb’ nastala je kao jedna od inačica novog Dinamovog stadiona, u vrijeme dok sam još pohađao srednju školu. Bio sam svjestan da je moje poznavanje arhitekture tada, sa samo 16 godina, bilo dosta limitirano, te kako bi s današnjim znanjem, nakon dugogodišnjeg studija arhitekture, vjerojatno potpuno drugačije pristupio ovom projektnom zadatku i problematici Dinamovog stadiona. Ipak, s obzirom na dob koju sam imao u vrijeme izrade ovog projekta, smatram to jednim od svojih većih samoinicijativnih projekata – govori nam Ivan, pa nastavlja:
– Naime, tek je nekolicina ljudi razotkrila moj projekt, iako je isti javno objavljen i već skoro sedam godina stoji na internetu. Svjestan sam svih problema s kojima bi se ovaj projekt u stvarnosti danas suočio, no u vrijeme moje izrade ovo mi se činilo kao optimalno rješenje za Grad Zagreb i sam Dinamo. Lokaciju stadiona predvidio sam na Jankomiru, no ne samo kao isključivo nogometni stadion, već više kao svojevrsni polivalentni sportsko – kulturni objekt. Koristili bi ga svi zagrebački nogometni klubovi po potrebi, od Dinama, preko Lokomotive, Rudeša i ostalih. Time bi se osigurala konstantna posjećenost stadiona kroz više kola nogometne lige. Osim nogometnih klubova, zamislio sam da bi stadion povremeno koristio i Hokejaški klub Medveščak koji je u to vrijeme bio na vrhuncu, te ostali sportski klubovi i udruge, uključujući naravno i nogometnu reprezentaciju – kaže nam Ivan.
Koje bi bile proporcije stadiona?
– Ukupna bruto površina stadiona iznosila bi približno 25.000 m2, dok bi kapacitet stadiona bio 25.786 sjedećih mjesta. Dodatna karakteristika ‘Agram Arene’ bila bi i prisutnost pomičnog krova, čime bi se unutarnji parter mogao u potpunosti natkriti, što bi uvelike zgotovilo predviđenu polivalentnost ovog objekta. Procjenjuje se kako bi ovo mogao biti stadion UEFA-ine kategorije 4, a cijena izgradnje iznosila bi približno 50 milijuna eura. Zbog relativno jednostavnog rastera i montažne konstrukcije, predviđeno razdoblje gradnje bio bi približno dvije godine – govori ovaj mladi arhitekt iz Zaprešića.
Gdje bi se stadion nalazio i kako je Ivan zamislio pristupne puteve do stadiona?
– ‘Agram Arena’ nalazila bi se u zagrebačkoj industrijsko – trgovačkoj četvrti Jankomir, uz jedno od glavnih prometnih čvorišta grada. To bi omogućilo brz i jednostavan pristup stadionu iz svih smjerova, zahvaljujući sjecištu raznih međunarodnih pravaca na čvoru Zagreb – Zapad koji se nalazi uz lokaciju stadiona. Tamo je prisutan i velik broj mogućih veza putem javnog gradskog prijevoza. Nekoliko postojećih autobusnih linija povezivalo bi stadion iz smjera centra i sjeverozapada grada, te također postoji i mogućnost produljenja tramvajskih trasa za dodatna dva kilometra kako bi se stadion izravno povezao i putem sustava javnog tramvajskog prometa. Uz obližnje trgovačke centre postoji velik broj parkirališta za promet u mirovanju, što omogućuje posjetiteljima da svoja vozila parkiraju i na tim mjestima ako bi bilo potrebno. Glavna morfologija i izgled vanjske ovojnice stadiona izvedeni su na način s ciljem integracije građevine u urbanu industrijsku matricu okolnog konteksta – nastavlja Ivan.
Umjesto istoka grada – zapad
– Upravo je zbog toga ovojnica izrađena iz metalnih panela koje su djelomično kromirani. Zahvaljujući tome, ovojnica neće uvijek imati jednakomjernu srebrnu boju, već će se njena patina prilagođavati vremenskim uvjetima i dobu dana. Upravo se s pomoću te jednostavne plastike ovojnice, obložene metalnim panelima s promjenjivim vizualnim karakteristikama, stadion nastoji mimikrirati u okolnu industrijsku arhitekturu i kontekst unutar kojeg ga se nastoji interpolirati. Tako bi ovaj stadion, na predviđenoj lokaciji, predstavljao svojevrsni reper i reprezentativnu točku na zapadnom ulazu u grad. Pejsažno uređenje oko stadiona reprezentira se kroz simetrično posađene drvorede zimzelene vegetacije. Element zimzelenih šume i drvoreda u cijeloj priči igra vrlo važnu simboličku i psihološku ulogu. Naime, oni predstavljaju svojevrsnu barijeru te tranzicijsku buffer zonu između vrlo užurbane i kaotične industrijske četvrti Jankomira, te potpuno drugačijeg tipa aktivnosti i atmosfere koja bi se odvijala na stadionu. Stoga je implementirana upravo ta psihološka barijera materijalizirana u vidu drvoreda visokih borova, koji su bez obzira na godišnje doba u mogućnosti ostvariti tu separaciju i posjetiteljima skrenuti misli prema onome što je ispred, a ne onome što je iza njih – dodaje Ivan.
Za kraj nam je objasnio i kako bi izgledao dodatni sadržaj unutar stadiona.
– Na južnom dijelu parcele nalazila bi se i tri dodatna nogometna terena za treniranje. Dodatni sadržaj zamišljen je kroz sustav sanitarnih čvorova, prostorija za prvu pomoć te kioska za prodaju hrane, pića i grickalica. Oni su svi zamišljeni u vidu malih kontejnerskih bokseva, strateški postavljenih po interijeru stadiona. Lako se održavaju, a po potrebi bi se mogli jednostavno zamijeniti ili nadograditi. S južne, zapadne i istočne strane, neposredno ispod tribina, ostavljen je slobodan prostor koji se može zakupiti u poslovne ili komercijalne svrhe. Ondje bi se mogli smjestiti uredi malih startup tvrtki, barovi, saloni, fan shopovi ili dodatan sportsko – rekreacijski prostor kao što su tereni za skvoš, teretane i slično. Iznad istočne i zapadne tribine bila bi postavljena dva LED semafora dimenzija 7×3,85 metara uparena s velikim brojem visokokvalitetnih razglasnih zvučnika koji bi bili usmjereni prema tribini. Zvuk bi se tako jednostavno refraktirao i odjekivao okolo, stvarajući pritom izvrsnu atmosferu i zanimljive zvučne efekte. Sustav pomičnog krova sastojao bi se od tri dijela. Inicijalni je koncept bio integrirati pomični krov unutar ovojnice stadiona, kako bi on izvana bio nevidljiv. To je postignuto smanjenjem visine gornje etaže tribina i spuštanjem sjevernog rešetkastog nosača do razine gdje on zapravo visi s primarnih transverzalnih rešetkastih nosača na kojima se nalaze tračnice krova. Kotači na tračnicama i vodilicama bili bi izrađeni od čvrstog čelika, a svaki od njih imao bi mali elektromotor koji bi proizvodio dovoljno snage da se cjelokupna krovna konstrukcija pomiče brzinom od 1 m/s. To znači da bi se proces otvaranja i zatvaranja krova kompletirao za malo manje od deset minuta – zaključuje Ivan, koji će uskoro postati diplomiran arhitekt. Tko zna, možda jednog dana provede ovu ideju u djelo…
