IZ ZAGORJA DO TANZANIJE I NATRAG: Tihana Fijan - svjetska putnica i pravnica rodom iz Velikog Trgovišća, otkrila nam je tajne 'crne' Afrike u kojoj je doživjela nezaboravno volontersko iskustvo
“Toj djeci pravi pomak može napraviti jedino pomoć koju im pružiš na licu mjesta”

Dodirna točka Zagoraca s Afrikom, bar ovih dana, je saharski pijesak koji po tko zna koji put ove godine zadaje muke vozačima na friško opranim autima. Usprkos tome, skoro svi smo upoznati s teškom stvarnošću s kojom se suočavaju žitelji ‘crnog’ kontinenta – bilo to iz igranih ili dokumentarnih filmova, ili pak raznih humanitarnih akcija koje se provode od strane UN-a, Crkve ili glazbenika.   

Uprave te humanitarne akcije u posljednje vrijeme dolaze pod povećalo javnosti jer sve više isplivava na vidjelo kako one zapravo tek mali dio daju ili mogu dati Afrikancima kojima je pomoć najpotrebnija. Ne ulazeći sad u dublju problematiku ovog fenomena, mlada pravnica rodom iz Velikog Trgovišća, Tihana Fijan (32) prošle godine je odlučila otići osobno dolje kako bi pomogla ljudima, a da im ne napravi veću štetu poput nekih od spomenutih organizacija. Jer ipak je drugačije osobno doći i pomoći ljudima, a ne uplaćivati novac na razne račune.     

Volja za pomaganjem 

Njezina priča, kako nam govori, započinje dosta ranije. Naravno, ističe, kako za mogućnost davanja pomoći osoba mora sama prvo sazrjeti, pa je ta njena želja morala čekati završetak Pravnog fakulteta. Tu nam je skrenula pozornost na to kako je već sam upis fakulteta bio korak u tom smjeru budući da je kroz struku, odnosno međunarodno i građansko pravo, htjela pomoći ljudima.   

– Prvi susret s volontiranjem ‘1-na-1’ sam zapravo imala nakon završetka fakulteta kad smo kolegica Hana, koja je inače bila sa mnom u Africi, i ja dolazile u domove u Zagrebu kako bi pomogle djeci. U konačnici, tada nam je to bilo emocionalno dosta teško jer koliko se god mi trudile, djeca su djeca i žude za svojim roditeljima, što je razumljivo – započinje svoju volontersku priču Tihana.  

Nastavak te priče je uslijedio u Tanzaniji. Pri prvom pogledu na bilo koju kartu svijeta iz udžbenika, možemo primijetiti kako je veličina Afrike i Grenlanda gotovo identična, a stvarnost je ipak daleko drugačija. Štoviše, Afrika je drugi kontinent po veličini, pa nas je zanimalo kako je došlo do odabira Tanzanije.   

– Afrika kao takva mi je bila želja još od osnovne škole kad sam puno čitala o njoj te smo kroz platformu ‘Workaway’ uspjele spojiti i posjet i pomaganje u jedan put. Sigurnost, to nam je bila misao vodilja, a ta platforma služi za objavljivanje volonterskih poslova i to na način da se može komentirati i razmjenjivati iskustva. Time nam je ona ipak dala dodatnu sigurnost u naše putovanje – govori nam Tihana dodajući kako ‘Workaway’ nudi široki spektar poslova koji nisu samo pomaganje djeci, već se sve temelji na davanju zajednici, a zauzvrat oni pruže smještaj.  

– Uz to, Tanzanija slovi kao jedna od najsigurnijih zemalja Afrike, a kako nam je ovo bio prvi put na tom kontinentu, nismo htjele ići na blef. Najjednostavniji dio puta je bio avion, nakon kojeg kreće ono pravo iskustvo Afrike. Vozile smo se od glavnog grada do škole koja se zove Bright English Medium School koja je zapravo sve u jednom, a ne kao kod nas gdje su institucije na neki način razdvojene. To je škola, a ujedno i, može se reći, utočište za djecu Masai plemena – kazala nam je Tihana. 

 

Put do destinacije 

– Kako i kolegica i ja radimo, sav smo godišnji od tri tjedna iskoristile za taj put koji je zapravo, što se tiče troška, samo avionska karta. Ali ono što je nama bio financijski izdatak je ta pomoć djeci za školovanje ili fešte koje smo dolje priređivali s njima. Moram pritom istaknuti da to od nas nitko nije tražio, nego smo mi to na svoju ruku kako bi razveselile djecu – govori nam Tihana.   

Kako smo ovaj intervju radili na kavi u ugodnom ambijentu, bilo nam je pomalo strano njezino iskustvo pa smo ju zamolili da nam malo približi kako je to sve izgledalo.   

– Kako bi uopće došli do škole, prvo smo naravno sletjele u glavi grad Tanzanije i tad sve počinje. Morale smo doći do grada Arushe, koji je u blizini Kilimanjara, pa onda lokalnim autobusom cca 12 sati ‘drndanja’ do naselja imena Loliondo. Još kako smo mi dvije bile preplašene, nismo se dale van iz busa jer smo bile u Africi usred ničega, samo su plemena prolazila. K tome smo bile jedine djevojke u autobusu, ali ima ta priča i dobru stranu – nitko nas nije ni u jednom trenutku dotaknuo, štoviše pomogli su nam pronaći našu stanicu – govori nam Tihana pokazivajući nam i fotke s kampiranja usred Serengetija.   

Kad smo kod fotografija, Tihana ih je čak dala razviti u Africi, pa sad ima i fizičke uspomene na djecu, volontere, Arushu i Loliondo. Kaže kako se oni vole slikati, ali curice često znaju reći kako si nisu lijepe jer su zbog higijenskih uvjeta primorane imati kratku kosu. Naravno, posjetile su i Masai tržnicu gdje nema bijelaca, ali dodaje kako se udane žene, koje su ujedno pripadnice Masai plemena, nisu mogle slikati s njima jer su za tako nešto trebale dozvolu svog muža.  

– Situacija dolje je drastično drugačija nego kod nas. Primjerice, djevojke, bolje reći curice, koje pripadaju Masai plemenu, često udaju za starije muškarce, koji znaju imati više žena. Naša škola nije imala vode, već bunar s kojeg se voda uzimala pa kuhala. Perete se s kantom vode bez tuša, a isto tako kad se ide na wc, ide se s kantom. Njihova hrana nema previše mesa, iako su primarno stočari. Krave koje imaju su izuzetno mršave jer nema trave. Djeca u školi uglavnom uvijek jedu istu hranu, a to je ugali – brašno s vodom, te kao prilog tome grah. Zato volonteri naprave feštu gdje se jede povrće i riža što je njima pravi luksuz – kazala nam je Tihana.   

Učenje i rad 

Volonterski rad ima taj prefiks, no to ni u najmanju ruku ne znači da to nije pravi rad. Tihana i Hana su obje po struci pravnice, no nisu djecu učile hrvatskim zakonima, već su s njima učile njihovu povijest i engleski jezik.   

– Imaju odličan kurikulum, a sve je na engleskom jer žele omogućiti djeci što bolju budućnost u onome što mogu dolje dobiti. Djevojke najviše žele biti medicinske sestre u gradu, naravno, pitanje je koliko uopće žene smiju raditi kad se udaju. Ako rade, to je uglavnom u dućanu ili na recepciji hotela za što im i treba dobro znanje engleskog – govori nam Tihana.   

– Njima je tamo potrebna prije svega nutricionistička pomoć upravo zbog te hrane koja je svaki dan ista. Djeca se na njoj jednostavno ne mogu konstitucijski razvijati te su vidno nerazvijana i mršavih nogu. Zato ta pomoć koju pružiš dolje može napraviti pravi pomak. Čujem se s drugim volonterima s kojima smo ostvarili kontakt tamo, a kako oni dolaze iz bogatijih zemalja, češće mogu otići dolje jer je njima ipak lakše putovati uz viši standard – kazala nam je Tihana.   

S druge strane uloga volontera, kako nam govori Tihana, nikako nije prenijeti svoju kulturu ili njihovu kulturu precrtati na sebe, već kroz iskustvo obogatiti njihov i svoj život. Ipak, priznaje kako oni malo toga znaju o nama, ali za Luku Modrića su svi čuli.    

– Vole kad im dođu volonteri jer je uvijek onda u pitanju neka igra – loptanje, graničar, a cure se igraju s haljinicama i plešu. I da, smiju nam se jer nemamo ritma kao oni, ali to je poanta upoznavanja. S druge strane, dodirne točke su i nama i njima čovječnost te potreba za druženjem. Uz to, još jedna poveznica je Crkva u koju vole ići i mise im traju po četiri sata – istaknula je Tihana.   

Rastanak i planovi 

Svakoj priči dođe kraj, pa tako i ovoj o trotjednom volontiranju.    

– Na rastanku sam plakala. Stvarno sam se zbližila s dvije curice dolje koje su bile jako sramežljive. Ne znam što su točno prošle, ali mogu si zamisliti strahote jer Afrika ima i drugo lice. Srećom, Tanzanija napreduje i širi se znanje o AIDS-u i zaštiti, ali uz tu progresiju gleda se i na zaštiti kulture. Odlučile smo i nakon odlaska iz Tanzanije novčano pomoći curicama kroz stipendiranje, čime će se pomoći i školi, za koju smo s ostalim volonterima pomogle izgraditi dom – smještaj za dečke kako ne bi morali spavati u učionicama. Kad se odlučiš na to, onda se ide do njihovih roditelja koji žive u kućicama kakve se mogu vidjeti na National Geographicu. Zagrlili smo se kad smo odlazili i izmijenili brojeve, pa se i dalje čujem s njima. Jedva čekam čuti rezultate upisa u srednju školu – govori nam Tihana.   

Pitanje se postavilo samo od sebe, hoće li možda djevojke koje stipendiraju moći posjetiti Hrvatsku jednog dana kad odrastu.   

– Posjetiti da, ali ne vjerujem da će se zauvijek preseliti, niti da im je to želja, ipak je Afrika njihov kontinent, odnosno Tanzanija njihova zemlja za koju su vezane, pa nemaju ni želje otići. Njima zapravo treba pomoć da izgrade zdrave obitelji kako to oni najbolje mogu. Nadam se da ću ponovno pronaći vremena za nastaviti volontiranje, koje ne mora svaki put biti ovako drastično jer ima i kod nas situacija gdje se može pomoći. Naravno, s onima koji žele tu pomoć. Ne morate raditi velike stvari u životu da bi pružili pomoć nekome  – poručila je na kraju Tihana Fijan i otkrila kako joj je moguća sljedeća destinacija – Namibija.

Kajkavske kronike

Još iz rubrike

NET.HR

IZ HRVATSKE

Kajkavske kronike

Još iz rubrike