Još jedna nogometna legenda naše županije otišla je u nogometnu penziju. Nakon 26 godina aktivnog igranja, Dario Brčić, nogometaš Mladosti iz Belca, odlučio je ‘okačiti’ kopačke o klin. 

Nogomet je počeo trenirati u NK Mladost Belec s nepunih 11 godina 1998. godine kada se u klubu pokreće ekipa pionira. U vrlo talentiranoj generaciji dječaka Dario od prvih dana strši talentom, ozbiljnošću, zalaganjem, odgovornošću i ljubavlju prema nogometu. Budući da su mu oba roditelja radila te ga nisu mogli voziti na treninge, njemu nije bilo teško pješačiti 5 kilometara od svog doma u Petruševcu do igrališta u Belcu i redovito dolaziti na treninge. 

Tehnički i trkački moćan, odličnog pregleda igre, uz to borben, od prvih utakmica zauzeo je poziciju veznog igrača. Ubrzo ga se počelo pozivati na dodatne treninge na kojima se bruse njegovi izvrsni udarci desnom i lijevom nogom, poboljšava tehnika te dodatno povećava visoki kapacitet trčanja. Uskoro je upućen u selektivni proces za županijsku reprezentaciju za 1987. godište gdje se među brojnim talentiranim dječacima svojom kvalitetom također nameće i ističe. Na selektivnoj utakmici u Oroslavju instruktor Zagrebačke regije Sreten Ćuk prvo zaokružuje njegovo ime na popisu igrača i poziva ga u reprezentaciju Zagrebačke regije koju sačinjavaju igrači s područja grada Zagreba, Krapinsko – zagorske županije, Zagrebačke, Sisačko – moslavačke i Karlovačke županije. Tako je jedan talentirani dječak iz kluba koji se natječe u 2. županijskoj ligi ušao među 18 najboljih igrača Zagrebačke regije gdje su i igrači Dinama, Zagreba i drugih velikih prvoligaških i drugoligaških klubova ondašnjeg vremena. 

Nakon završetka osnovne škole, Dario upisuje srednju školu u Zagrebu i prelazi u NK Zagreb koji je u to vrijeme uz Dinamo imao ponajbolju nogometnu školu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tu se zadržava dvije sezone te prelazi u NK Špansko gdje također igra dvije sezone. Poslije srednje škole upisuje se na Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. U isto vrijeme vraća se u NK Mladost Belec gdje igra niz godina na izuzetnoj visokoj razini. O njegovim igrama najbolje svjedoči čuđenje sudaca i delegata na utakmicama koji se pitaju kako tako kvalitetan igrač igra u Belcu u 2. županijskoj ligi. Odgovor je vrlo jednostavan: Dario toliko voli svoj klub u kojemu je nogometno potekao da je odolijevao svim pozivima i ponudama koje su dolazile od većih, bogatijih i moćnijih klubova. Za igranje u Belcu nikada nije dobio ni tražio ni kune ni eura. Tijekom jedne upravljačke krize u NK Mladost Belec, Dario odlazi na jednu sezonu u NK Inkop iz Poznanovca, a zatim se vraća u Belec gdje predvodi talentiranu nekoliko godina mlađu generaciju. U svim ekipama, od pionira do seniora, bio je kapetan. 

Sa svojom suprugom kupuje stan u Samoboru te u svojim ranim tridesetim godinama odlazi u NK Samobor. O njegovim ljudskim i igračkim kvalitetama najbolje govori činjenica da je Samoboru postao kapetan ekipa nakon samo tri tjedna treniranja. Nakon dvije godine igranja u Samoboru ponovo se vraća svojoj najvećoj nogometnoj ljubavi, Nogometnom klubu Mladost Belec gdje ujesen 2024. završava aktivnu igračku karijeru. Po svemu što je godinama davao u igračkom i organizacijskom smislu za NK Mladost Belec, Dario je vjerojatno ponajveći igrač toga kluba.

Osim toga, može se pohvaliti i raznim trofejima koje je tijekom karijere uspio osvojiti. Tako je, između ostalog, osvojio dva kupa NS Samobor i županijski kup, te Jedinstvenu ligu (ekvivalent sadašnjoj 4. ligi) pod vodstvom Franje Pužina, itd. Zaista impozantna i lijepa karijera nogometaša koji iznad svega voli svoj klub – Mladost Belec.

– Sve trofeje koje sam osvojio mijenjao bi za osvojeno prvenstvo s Mladosti iz Belca koje nam je prije dvije sezone izmaklo za, doslovno, nekoliko sekundi. Trenirao sam djecu u Belcu i u Samoboru, no morao sam privremeno odustati od toga zbog rođenja moje djece, ne bi stigao uskladiti sve obaveze, a ipak su mi moja djeca prioritet. Sad nastupam za veterane u jednom malom lokalnom klubu pokraj Samobora i nadam se da će mi obveze dopustiti da se vratim radu s djecom. Želio bih istaknuti i jedan kuriozitet – cijeli život sam igrao zadnjeg veznog, a u Samoboru često i stopera i nikad nisam dobio crveni karton. S obzirom na to da je moja Mladost u zadnjih devet godina sedam puta dobila trofej za ‘fair play’, moram naglasiti da je za taj sportski ‘odgoj’ i poštovanje prema protivniku zaslužan naš profesor i osoba s kojom sam sada istinski prijatelj i koja me vodila kroz nogometni život, Milan Havoić i, svakako, moram se zahvaliti i sadašnjem treneru kluba – doajenu trenerskog poziva Željku Tihavi – zaključio je Brčić.