Nema toga na ovom svijetu što je moglo nadjačati silinu emocija koje su se prošlog ponedjeljka, poput neke magične sile, proširile svakim kutkom hodnika Zavoda za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju Klinike za dječje bolesti u Zagrebu, kad je mali Toma Vidačković (4) zazvonio na zvono postavljeno u tom hodniku, pišu 24sata. Jer snažni zvuk zvonjave označio je ono zbog čega se prolomio pljesak i potekle suze – Toma je završio liječenje i sad je zdrav dječak koji se vraća bezbrižnom životu.
Staro brodsko zvono na Zavodu za pedijatrijsku hematologiju i onkologiju, čija je lokacija na zagrebačkoj Klinici za tumore, postavili su početkom godine, i dosad je na njega pozvonilo 15-ak djece. Projekt su osmislile psihologinje sa Zavoda, Sara Lulić Kujundžić i Mateja Dodig, po uzoru na američke bolnice, a cilj je da se njegov zvuk začuje kad neko dijete završi liječenje te da taj zvuk, koji svi priželjkuju iz dubine srca, obilježi kraj teških dana odajući počast svoj hrabrosti, upornosti i strpljenju malih pacijenata i njihovih obitelji.
A Toma je, iako ima samo četiri godine, bio neopisivo hrabar i borio se za dan kad će upravo on u hodniku okupiti sve osoblje i obitelji druge djece koja su još na odjelu te zvukom zvona pokazati da je pobijedio u najvećoj borbi svog naprasno prekinutog djetinjstva, othrvao se bolesti i izdržao sva iskušenja liječenja od Non – Hodgkinova limfoma. Riječ je o zloćudnoj bolesti bijelih krvnih stanica, koja je Tomi dijagnosticirana u kolovozu, prije otprilike tri mjeseca.
– Pojavila mu se izraslina na krajniku i mislili smo da je riječ o bezazlenoj infekciji. Otišli smo pedijatrici, koja mu je propisala antibiotik, no nakon četiri dana primijetila sam da se izraslina udvostručila. Bila je nedjelja, uputili smo se na hitnu, najprije u Klaićevu, a onda i u Vinogradsku dežurnom ‘otorincu’. Tamo smo nakon pregleda čuli onu najgoru rečenicu koja je označila prekretnicu i izazvala šok. Da se javimo na pregled u Kliniku za tumore – kaže Tomina mama Ivana.
Najmlađe dijete
Dječak živi u Zagrebu s mamom, tatom Goranom te braćom Nikom (7) i Vitom (11), a cijela obitelj, zatečena Tominom dijagnozom, još preslaguje emocije i prolazi proces prihvaćanja činjenice da je živahni dječačić od samo četiri godine odjednom iz punog zdravlja postao pacijent s teškom dijagnozom koja zahtijeva što hitnije i nimalo lagano liječenje. Do te nedjelje kad se obitelji Vidačković srušio svijet Toma je bio prepun energije, zaigran i zdrav kao dren. Doslovno je, kako kaže njegova mama, u cijelom životu možda kihnuo dva puta. Kao najmlađe dijete bio je najživahniji, doslovno nezaustavljiv. Utoliko je već sumnja, a osobito dijagnoza, bila neizreciv udarac za Tominu obitelj. Tomu je na pregled prva primila predstojnica Zavoda, prof. dr. Jasminka Stepan, koja je odmah posumnjala o kakvoj je bolesti riječ i odredila daljnje pretrage.
Tomu su odmah operirali i uslijedila je kemoterapija. Sve je išlo vrlo brzo jer, kad je riječ o takvim bolestima, nema čekanja i odlaganja. Pravodobnost i kvaliteta liječenja ključni su kod malih pacijenata, koji, bez obzira na životnu dob, u mnogim stvarima moraju odrasti preko noći. Pokazati snagu i zrelost u situaciji koja ne bi smjela snaći niti jedno dijete, no život nisu fraze. On je tvrda stvarnost, u kojoj je Toma svu bezbrižnost svijeta doslovno preko noći zamijenio bolničkom posteljom, medicinskim aparatima, cjevčicama, agresivnim lijekovima… Tri se mjeseca nosio junački sa svim izazovima liječenja, a njegova obitelj, iskreno priznaje mama, nije ni imala vremena u cijelosti procesuirati sve što se događa. Slomiti se emotivno, kaže ova majka, luksuz je na koji roditelji nemaju pravo jer moraju biti snažni za svoje male borce koji najviše trebaju ljubav i potporu.