U ugodnom okruženju Caffe bara ‘Saloon’, uz kavicu i sok, razgovarali smo s Matijom Majcenićem – Majcom, nogometašem krapinskog Zagorca koji svojim igrama, ponašanjem i odnosom prema navijačima te pomoći mladim igračima svog kluba je pravi primjer kako bi se sportaš i čovjek trebao ponašati i živjeti.  

Matija, krenimo od kraja prema početku. Koliko ste zadovoljni jesenskom polusezonom?

Nakon odličnih pripremnih utakmica protiv renomiranih protivnika, većina iz višeg ranga gdje smo ostvarili gotovo sve pobjede (devet pobjeda i dva poraza, op. a.) krenuli smo u prvenstvo s visokim ciljevima i ambicijama. Međutim, klubovi su to očito prepoznali i u većini utakmica su se branili te smo dosta teško probijali zgusnute obrane, pogotovo u prvim kolima. Već prvo kolo i domaća utakmica protiv Save Strmec, minimalna pobjeda 1:0, pokazala je kako će igrati suparnici – 11 igrača iza i ti onda probij obranu, iako imam osjećaj da smo ranije zabili pogodak da bi dobili utakmicu s tri – četiri razlike. Tako je bilo u prvih pet – šest kola, a pogotovo je bila loša utakmica u Vrapču, po meni naša najlošija utakmica jeseni, gdje je rezultat s obzirom na prilike kojih nije bilo, trebao biti 0:0. U međusobnim razgovorima nas igrače nije brinuo toliko taj poraz već činjenica da nismo uspjeli stvoriti niti jednu izgledniju priliku. Nakon tih par kola probali smo sve, od promjene sustava do ostalog, ali nije izgledalo dobro. No, moralo se sve posložiti jednog dana jer smo naporno radili i odlično smo vođeni te nije bilo moguće da iz kola u kolo ponavljamo takve igre. Krenulo je nakon pobjede u šestom kolu protiv Samobora, 2:1, kada je nakon njihovog vodstva u prvom poluvremenu Stiperski najprije anulirao vodstvo u 61., a ja postigao pogodak iz jedanaesterca u 77. minuti za konačnu pobjedu. Nakon toga u sljedećih devet kola postigli smo šest pobjeda, dva remija i samo jedan poraz – Kurilovec – koji se i nije morao dogoditi jer imali smo tri – četiri izgledne prilike, a oni su postigli pogodak nakon pogreške naše nes(p)retne obrane. Kada sad analiziram jesen moram naglasiti da smo postigli odličan plasman, viceprvaci sa samo tri boda manje od jesenskog lidera Ravnica, a sjetim se nepotrebnih poraza – Maksimir, Trešnjevka i Kurilovec – i s obzirom na događanja na terenu, mi bismo bili jesenski prvaci. Unatoč svemu moram naglasiti – zadovoljan sam.

Proljeće neće biti lako. Čak devet kola gostujete, a samo šest igrate na svom terenu!

Naravno da je teže igrati u gostima nego doma, ali kvaliteta koju posjedujemo kroz 90 minuta bi trebala doći do izražaja protiv bilo kojeg protivnika. Ako mi nastavimo u ritmu kojem smo završili jesen te ako se dobro odrade pripreme koje su temelj svega, a ne vidim zašto ne bi, ja ne sumnjam u još bolje proljeće nego jesen.

Prijelazni rok je u tijeku. U Kustošiju je otišao Petar Šimunić, jedan od najboljih igrača. Došla su dvojica igrača, o imenima neću jer još nije definirano. 

U pravu ste – Šima je otišao. Ostalo ne mogu komentirati jer niti ja ne znam tko je definitivno došao, ali znam jedno –  dobro bi nam došla jedan do dva nova igrača, ali takva koja će biti istinska pojačanja, a ne igrači koji bi popunili roster. Ako se tako posloži uvjeren sam da ćemo doći do cilja i biti prvaci, a nakon toga slijede kvalifikacije.

Zagorec je “dokazao“ da mu kvalifikacije baš i ne “leže“. U posljednjih 27 godina tri puta kvalifikacije i nijednom prolaz…

Mogu se osvrnuti na kvalifikacije od prije tri sezone, 2021./2022. Te smo sezone bili jedan od najuspješnijih klubova lige što govori i rezultat da smo naslov prvaka osvojili s 10 bodova prednosti. Vi ste rekli da je to najveći povijesni uspjeh Zagorca, a ja bih rekao da je to bilo i očekivano jer sve je bilo od prvog dana odlično posloženo i moram spomenuti gospodina Milinovića koji je uvelike kumovao tom uspjehu. Zaista pravi profesionalac – do glave do pete.  Kad smo radili onda smo radili, kada smo se “zezali“ onda smo se “zezali“. Bili smo prava klapa koja je zasigurno bila jedna od stavaka uz kvalitetu koja je donijela naslov prvaka. Onda su došle kvalifikacijske utakmice! Ne znam, ali mi se čini da su kvalifikacije malo neozbiljno shvaćene. O imenima ne želim jer mislim da smo se mogli malo bolje pripremiti, pogotovo za tu utakmicu na koju smo došli negdje oko sat i pol prije odigravanja, odnosno došli smo “na knap“, dok recimo, povlačim paralelu, naš suparnik Mladost Ždralovi je bio desetak dana u karanteni te su praktički u potpunosti bili usredotočeni na tu utakmicu. Izgubili smo i moram kazati da nas je taj poraz jako pogodio – bili smo tužni, razočarani jer željeli smo dobiti tu utakmicu, a onda odigrati finalnu utakmicu na svom terenu protiv Vukovara koju bi pretvorili u festival nogometa. Koliko nam je bilo teško zbog poraza još je teže bilo to što smo razočarali svoje navijače koji su došli u Bjelovar u zaista velikom broju i bodrili nas od prve do posljednje minute. Na kraju ostaje žal za tim kvalifikacijama, ali život ide dalje. 

Kako si počeo i gdje te kako je tekla tvoja karijera?

Počeo sam sa sedam godina u krapinskom Zagorcu. Prvi trener i trener koji je ostavio najdublji trag u mojoj omladinskoj školi je Željko Tihava. On mi je tada bio učitelj u školi i zapravo na njegov nagovor, odnosno njegov poticaj, ja sam krenuo u nogomet. Tu moram spomenuti i veliku podršku mojih roditelja koji su to prihvatili i žrtvovali se za mene da uspijem u tom ne baš sigurnom nogometnom putu, a sada, uz već spomenute roditelje, velika mi je podrška i moja obitelj odnosno moja supruga Maja. U Zagorcu sam se zadržao do mlađih pionira kada odlazim u NK Zagreb gdje ostajem do kraja juniorskih dana. Na žalost baš u razdoblju prelaska iz juniorskog u seniorski nogomet doživio sam tešku ozljedu koljena (popucali prednji križni ligamenti, op. a.) zbog koje sam imao dužu pauzu. Bi li, da se to nije dogodilo tada kada se dogodilo (prelazak iz juniora u seniore, op.a.), to bila prekretnica prema nekom profesionalizmu ili ne bi u to ne ulazim. Uostalom, o tome nisam želio niti razmišljati. Dogodilo se! Nakon rehabilitacije odlazim kao igrač Zagreba na posudbu u Trešnjevku (u prvoj sezoni najbolji strijelac lige, op.a.) gdje osvajamo prvu mjesto i ulazimo u viši rang. Nakon Trešnjevka selim na zagrebačku Volovčicu u HAŠK 1903 (2. HNL) koje je bilo popraćeno sitnim ozljedama. Nakon tog “putovanja“ po zagrebačkim klubovima vraćam se doma u svoj matični klub – Zagorec Krapina. Nakon sezone u Zagorcu uslijedila je mala “šetnja“ po austrijskim klubovima da bi se vratio doma i sada sam tu. 

Tvoja velika ljubav je mali nogomet, a naše viđenje tvoje igre u malom nogometu stane u jednu rečenicu – kada je Majc na turniru jedna titula, ako ne i dvije u individualnim nagradama, ide Majceniću!

Od malena igram mali nogomet. U vrijeme mog djetinjstva mogli ste vidjeti hrpu klinaca kako igraju nogomet na livadi, pašnjaku, asfaltu i da pojednostavnim – uvijek i stalno se igralo. Nakon tih igara klinaca posložili smo svoju ekipu i počeli sudjelovati na raznim turnirima te se sjećam da smo sudjelovali na Sportskim igrama mladih u Splitu gdje smo osvojili četvrto mjesto. Sa školom sam također sudjelovao na školskim županijskim i državnim natjecanjima pa sam tako sa svojom srednjom školom, Gimnazijom A. G. Matoš Zabok, osvojio naslov državnog prvaka. I tako malo – pomalo sa 16, 17 godina počinjem igrati turnire. Tada je bilo sedam do osam top ekipa i nije se moglo znati tko će osvojiti turnir. Koliko se dugo bavim malim nogometom najbolje govori činjenica da sam 2008. na Zagorskoj zipki bio najbolji strijelac, a ove godine najbolji igrač, a prošlo je punih 16 godina! Imam dosta individualnih nagrada i normalno da mi one puno znače, ali želim istaknuti da mi je prvi cilj kada dođem na turnir biti prvi sa svojom ekipom, a ako uz to dođe i individualna nagrada dobro je. Ako ne dođe opet je dobro! Ekipa je iznad svega jer to je momčadski sport i tako gledam uvijek. Najprije ekipa pa onda ja.

Kako gledaš na činjenicu da navijači obično nakon utakmice govore “Profesor je odigrao profesorski“? 

Svaki kompliment godi i lijepo je to čuti, a i osobno sam čuo u nekoliko situacija. Ugodno je to jer, kao što znate, profesor sam i radim u školi posao koji volim i koji sam želio raditi i tako kada radiš još jedan posao (nogomet, op.a) koji nije vezan uz moje zvanje i zanimanje, a dobiješ takav kompliment da si i u jednom i u drugom profesor, zaista je lijepo čuti i ponosan sam na to. Istovremeno te to i potiče da budeš još bolji.