Ovo će biti bitno drugačija kolumna od dosadašnjih zbog činjenice da se volim držati tradicije koja govori da sam do sada uvijek, gdje god da sam pisao kolumne, šestu posvetio nečem drugačijem od onoga što mi je inače glavna tema. Ovoga puta pozabavit ću se pojmom kolumna, zašto ju pišem, što ona donosi i zašto ju volim pisati te kakve reakcije izaziva kod pojedinaca!
Kolumna u novinarstvu predstavlja tekst u prvom licu jednine s ironijom, sarkazmom i istinom te isključivo subjektivnim stavom autora. Dakle, kolumna nije novinski članak koji daje informacije o stanjima, radnjama ili zbivanjima, nego je to tekst koji izlazi koliko – toliko periodično, na istom mjestu, pod istim nazivom, a čita je tko želi. Onaj kome sadržaj, stil ili svjetonazor iste ne odgovara, jednostavno će je preskočiti, ili će olakšati dušu lijepom riječi, psovkom, tek pukim iživljavanjem, izrugivanjem, proglasiti vas “personom non grata“ u nekom klubu koji pratite već godinama, prijetiti, ili za čime već ima potrebu.
I to je sasvim u redu. Kolumna nije nametanje, ona je izbor. Kao što je izbor kolumnista hoće li, što, o čemu i do kada pisati.
Kolumnist je osoba koja se potpisuje imenom i prezimenom, nadimkom ili pseudonimom. Zašto neki ljudi pišu ovako, a neki onako, osobna je stvar pojedinca i sasvim legitiman izbor. Ponekad kolumnisti rade škakljiv posao. Kao na primjer ja, jer teme o kojima pišem uvijek su bile i uvijek će biti usmjerene na istinu, a istina ponekad ‘boli’. Bez ugađanja masi, bez kalkulacija, bez ugađanja sportskim “prijateljima“, odnosno pišem o onom o čemu mislim da trebam i kao što sam rekao u intervjuu kada sam došao u Zagorje International i Kajkavske kronike – “Istinu i objektivno pisanje bez ikakvog podilaženja bilo kome. Znači, ako se nešto dogodi na sportskim terenima što se kosi s nekim normama, ne samo sportskim, već i društvenim, ja ću to napisati, pa baš i da se radi o mom najboljem prijatelju”.
Mislim da treba ukazivati na eventualne nepravilnosti, ali isto tako i pozitivne stvari s ciljem da pisanjem pokušam popraviti ili podržati određene stvari jer kolumna sadrži izričito gledište ili mišljenje autora – mene. Zato i pišem kolumne jer mogu izražavati svoje stavove, mišljenja i komentirati ih.
Istina je ova – nikome nije lako prihvatiti istinu i ljudi je uglavnom ne prihvaćaju pogotovo ako ‘dodiruje’ njihov ego. Nekad ju ne prihvaćaju zbog svojih osobnih interesa, zbog vlastitih kompleksa, zbog iracionalne potrebe svojih stavova ili predrasuda kao što je npr. nakon jedne moje kolumne jedan sportski djelatnik napisao u odgovoru da oni brinu o djeci, ‘zaboravivši’ da je autor kolumne to profesionalno radio punih 38 godina. Ako pogledamo reakciju onih koji su ‘pogođeni’ istinom postoji i druga strana – prihvatiti istinu često znači i prihvatiti krivnju, prihvatiti odgovornost za situaciju, a znamo i svjesni smo da bi neki ljudi prije umrli nego priznali da su pogriješili! Zato je potrebno imati hrabrosti i suočiti se s istinom jer ona često donosi razočarenje, odgovornost i tjeskobu i, da to kažem, strah za mjesto na kojem ta osoba ‘vedri i oblači’, i zato istina može biti bolna, može biti izazov. Ona znači izvući glavu iz pijeska, baciti žnirance u smeće, i učiniti nešto za sebe.
Svjestan sam činjenice da neću postići nikakav efekt pisanjem istine pokušavajući na taj način uvjeriti osobu u istinu. Ona sama mora pristati, dobiti neki unutarnji poriv da sagleda situaciju iz druge perspektive jer mora se ipak priznati da je lakše priznati istinu, iako većina ljudi to ne čini, nego poslije pronaći odgovore na pitanja – kako se ponašati, kako dalje, što napraviti, kako…
I za kraj – ne namjeravam pisati o borbi za istinitost i pravdu mojih tvrdnji, izjava i slično, već želim pisati o osobnoj istini i maskama svakog od nas!
