Legendarni hrvatski napadač Mario Mandžukić svjedočio je danas na suđenju braći Mamić i Damiru Vrbanoviću. Njima se na Županijskom sudu u Osijeku sudi za izvlačenje novca iz Dinama.
– Počeo sam igrati u Marsoniji u Slavonskom Brodu, a onda sam prešao u NK Zagreb. U Dinamo sam došao 2007. godine iz NK Zagreba i tu sam bio tri godine. Od početka svoje nogometne karijere imao sam oca kao menadžera jer on je isto bio igrač pa je znao sve o tome. Kada sam išao iz Marsonije u Zagreb uzeo sam za menadžera Ivana Cvjetkovića kojeg je moj otac poznavao i on je dalje bio moj menadžer. On je posredovao i kod prelaska u Dinamo – započeo je svoje svjedočenje Mandžukić.
On je danas bio jedini svjedok, a govorio je o okolnostima svog transfera.
– Ja sam s Cvjetkovićem komunicirao neke važnije detalje, a on je odrađivao sve ostalo, klubovi su se dogovarali međusobno i o tome ništa ne znam. U Dinamo sam došao na finalni dogovor i potpisivanje ugovora, kada je sve oko pregovora bilo gotovo. Ugovor je od strane Dinama u potpunosti ispoštovan. Ne sjećam se više iznosa koje sam dobivao. Novac je bio uvijek isplaćivan na račun. Nikada nisam dobio ništa u gotovini. Tijekom tri godine potpisao sam nekoliko aneksa ugovora i oni su se odnosili na povećanje plaće i poboljšanje ugovora. Po ugovoru s Dinamom nisam imao pravo na podjelu transfernog obeštećenja. Imao sam ga u ugovoru s NK Zagrebom, ali sam se tog obeštećenja odrekao jer sam želio što prije otići u Dinamo – ispričao je Mandžukić o počecima svoje karijere i prvim kontaktima sa Zdravkom Mamićem, prenose 24sata.
Odlazak u Njemačku
Mandžukić je zatim iz Dinamo prešao u njemački Wolfsburg.
– Cvjetković mi je dao informaciju da je taj klub zainteresiran i to se meni svidjelo jer sam dio života odrastao u Njemačkoj, a imao sam i osjećaj da je vrijeme da napravim iskorak u karijeri. Rekao sam mu da to ispregovara. Vjerovao sam mu i jedino je on bio osoba s kojom sam o tome razgovarao. Ni u tim pregovorima s klubom nisam sudjelovao pa mislim da je Cvjetković o tome razgovarao s Dinamom. Pregovori su trajali neko vrijeme, tjedan – dva. Na dan kada smo trebali otići u Dinamo da dogovorimo transfer, našli smo se u kafiću prije toga kako bismo definirali sve bitne stavke oko transfera i dok smo tu bili, Cvjetkovića je nazvao netko iz Dinama i rekao mu da mi s Wolfsburgom dogovorimo svoje uvjete, a klubovi će dogovoriti svoje. Ja sam s time bio zadovoljan jer je to bilo dobro za mene i nisam više išao u Dinamo ni na kakve razgovore. S kime je Cvjetković razgovarao, ne znam. Nisam se petljao u to što radi. Kada je dogovoren moj transfer otišao sam na potpisivanje ugovora s Cvjetkovićem. Na tom potpisivanju ispred Dinama nije bio nitko – pojasnio je Mandžukić, dodavši kako je isto tako bilo i u drugim transferima koje je imao u nastavku karijere.
Na pitanje suca tko plaća njegovog menadžera Cvjetkovića i je li on zastupao još neke igrače, Mandžukić je odgovorio da se on naplaćivao putem naknade od klubova te da mu on nije davao nikakav novac za transfere unutar Hrvatske, ali da mu je dao naknadu nakon što je realiziran transfer u Wolfsburg. Dodao je i da ne zna je li Cvjetković zastupao nekoga drugoga.
Upitan zna li koliko su klubovi plaćali njegove transfere, Mandžukić je rekao da je o tome nešto saznavao tek preko medija.
– Je li vam poznata tvrtka ‘Rasport Management’ iz Švicarske i da bi ona bila posrednik u nekom od vaših transfera? Imaju li Mario Mamić i Vuksan neke uloge u tome? – upitao je svjedoka tužitelj USKOK-a.
– Za neke tvrtke koje bi sudjelovale u mom transferu prvi sam puta čuo kada sam bio saslušavan na USKOK-u. Nisam nikada prije vidio papire koje su mi tada dali na uvid, a na kojima se spominje ta tvrtka. Ni moj menadžer mi nikada nije rekao da postoje neke agencije koje imaju udjela u mom transferu. Jesu li neku ulogu u mojim transferima imali Mario Mamić i Nikky Artur Vuksan, ne znam, mene nisu zastupali, a je li ih klub angažirao, ne znam. Nikada me nije previše zanimalo tko pregovara u ime klubova i normalno je da klub za sebe ispregovara što bolje uvjete – zaključio je Mandžukić.
