Šest godina kapetanica ŽRK Osijek, jednu godinu kapetanica turskog Aksaraya, u inozemstvu tri puta najbolji strijelac (jednom Italija i dva puta Mađarska) i rukometašica, osvajačica turskog kupa, 19 godina aktivnog igranja rukometa i ono najvažnije – članica ženske rukometne reprezentacije poznate pod nazivom “Kraljice šoka“.
Sve nabrojano stane u dvije riječi – Dora Smojić. Slavonka koja je ravnu Slavoniju zamijenila za bregovito Hrvatsko zagorje.
Kako ste se snašli u bitno drugačijem prirodnom okružju?
S obzirom na to da sam tu nešto više od godinu dana mogu odgovoriti jednom riječju – super. Naime, ljudi koje sam upoznala preko svog supruga Ivana su jako susretljivi, ljubazni, pristupačni i dosta otvoreni za komunikaciju tako da su mi jako puno pomogli. Kako sam opet ušla u rukometne vode, upoznala sam još širi spektar ljudi. Svakako da se vidi razlika – doći iz velikog Osijeka, u malu Krapinu, ali ta razlika mi je puno ljepša jer ovdje dominiraju mir, tišina, zelenilo i doista sam se dobro uklopila te mi je baš jako, jako dobro i lijepo.
Kako i kada ste se odlučili baviti rukometom?
Nije se bilo teško odlučiti jer cijela je moja obitelj sportska. Otac mi je bio nogometaš, a majka profesionalna košarkašica tako da je nekako bilo logično da i ja krenem sportskim stopama. Imala sam dvije-tri godine kada me majka upisala na atletiku i kako sam odrastala počela sam ‘lutati’ – folklor, nogomet, odbojka… Upravo me nogomet ‘gurnuo’ u rukomet. Prilikom jedne pauze na pripremama moje nogometne ekipe na osječkoj Copacabani vidjela sam na susjednom terenu gdje su djeca igrala rukomet što me zaista zainteresiralo te sam zamolila majku da me odvede na taj teren. Majka me upoznala s trenericom i da skratim – dogovoren je prvi trening, a nakon njega odlučila sam da ću se baviti rukometom, ali sam još tri godine istovremeno trenirala i odbojku. Kada sam napunila 16 godina rukomet je došao na ‘višu razinu’ jer mi je ponuđen profesionalni ugovor. U dogovoru s obitelji potpisala sam ugovor i sa 16 godina postala najmlađa članica seniorske ekipe u povijesti ŽRK Osijek. Obveze koje sam imala prisilile su me da odbojku ‘bacim’ u ropotarnicu povijesti, a ja sam punih 19 godina bila aktivna na rukometnim terenima da bi nakon gotovo 20 godina otišla u sportsku mirovinu kao rukometašica.
Vaš put u profesionalnom rukometu je izuzetno zanimljiv jer ste već s 20 godina otišla u inozemstvo.
Otišla sam s 20, a vratila se s 26 godina tako da sam u inozemstvu igrala neprekidno šest punih godina. Sa 20 godina došla sam na razinu da hoću nešto više, odnosno to ne znači da me više nije zadovoljavao rukomet u Hrvatskoj, ali sam smatrala da nemam pravu konkurenciju i da moram krenuti u novi izazov. U dogovoru s obitelji otišla sam u Mađarsku u klub Fehervar koji je bio uz bok najbolje ženske rukometne ekipe – Gyor. Pripreme su mi pokazale da sam još jako ‘mala’ i da moram još puno raditi i učiti jer npr. imali smo pripreme jedan mjesec u kojem smo svakodnevno imali tri treninga. Naporno, ali izuzetno poučno. U Fehervaru sam bila jednu sezonu, potom pola sezone u Szegedu na posudbi. Ta posudba me izuzetno naljutila te sam u dogovoru s menadžerom otišla u Italiju, u klub Schenna. Nakon dobro odigrane sezone pojavila se mogućnost da odem u Palermo koji bi me ustupio najboljoj ženskoj rukometnoj ekipi u Italija Salermu. No, da ne idem u detalje, nešto se zakompliciralo i ja sam otišla u Tursku.
U Turskoj ste ostavili značajan trag!
Prvi klub bio mi je Bursa koji je bio srednje rangirani klub Turske, a u kojem sam u prvoj sezoni bila s preko 230 golova najbolji strijelac lige. Nakon toga odlazim u Polatli koji je te godine promoviran u novog prvoligaša, a mi smo te sezone kao novaci u ligi osvojili naslov viceprvaka i bili pobjednici Kupa. Tursku epizodu završavam u Akasarayu gdje sam jedno vrijeme bila kapetanica da bi na kraju sezone dobila poziv iz Hrvatske da se vratim – imala sam ponude Lokomotive, Podravke i Osijeka i nakon ‘vaganja’ ponuda odlučila sam vratiti se u svoj matični klub, u moj Osijek.
Godine 2019. dobili ste poziv iz reprezentacije Hrvatske kada su se ‘rodile’ “Kraljice šoka”.
Prvi poziv za reprezentaciju dogodio se dva mjeseca nakon mog dolaska u Hrvatske gdje je predsjednik kluba Pećušak došao na trening te mene izdvojio i rekao da mi ima nešto za reći. Tada mi je samo uručio poziv za reprezentativno okupljanje. Znam da sam dobrih pet minuta ostala bez riječi jer poziv zaista nisam očekivala, s obzirom da u vrijeme mog igranja u Turskoj moj je menadžer predlagao izbornicima da me pozovu, ali je odgovor bio – Turska je liga preslaba i oni koji ju igraju ne mogu biti članovi reprezentacije!? Taj odgovor me stavio u dilemu reći ‘da ili ne’ reprezentaciji. Koliko god mi je u srcu bilo drago i koliko god je srce željelo, boljela me ta stavka koju je prije dobivao moj menadžer, ali nositi dres reprezentacije je čast, ponos i želja svakog sportaša jer to je svetinja. Zato sam rekla – idem probati i dokazati da sam zaslužila taj poziv. Na prvom okupljanju izbornik Šoštarić mi je rekao da sam odlična, ali da trebam popraviti igru u obrambenom segmentu čega sam i sama bila svjesna te sam mislila da je to bio prvi i posljednji poziv. No, uslijedio je novi poziv za okupljanje na kojem smo odigrali nekoliko prijateljskih utakmica da bi uslijedile kvalifikacije za Europsko prvenstvo koje smo uspješno apsolvirale.
U kvalifikacijama ste bili jedna od najboljih igračica, a nakon toga je uslijedio šok! Niste bili na popisu za Europsko prvenstvo. Kako ste se osjećali?
Kako sam se osjećala? Ne znam! Eto, to sada znaju Pijević, Blažević i Mičijević koje izbornik Obrvan nije pozvao na nedavno završenom Europskom prvenstvu. To je najteži udarac. Kada te netko pohvali da si sve dobro odradio i da ideš na bolje te da je zadovoljan, i onda… Ne mogu reći da nisam očekivala poziv, te da neću ići na Europsko prvenstvo, ali negdje u mojoj podsvijesti ‘svirao je alarm’. Najjednostavnije – odluka izbornika da ne idem na Europsko mi je teško pala i trebalo mi je određeno vrijeme da se oporavim od toga. No, bila sam, istina uz TV, sa svojim curama na svakoj utakmici, navijala, vjerovala u njih i bila najsretnija kada su osvojile medalju. Meni osobno srce je bilo puno i zbog te medalje i zbog tih cura i zbog toga što sam i ja bila kamenčić koji je odigrao zapaženu ulogu u slaganju tog odličnog mozaika.
Dolaskom u Krapinu uključili ste se u rad RK Zagorec.
Iskreno – nisam planirala biti trenerica u Krapini. Ivan i ja bili smo na odmoru i Ivan je s nekim razgovarao te mi rekao da je razgovarao sa Sašom Kundihom te da ćemo se nakon povratka u Krapinu naći na jednoj kavici. Sve mi je u tom trenutku bilo nejasno – tko je Saša? Zašto kava? O čemu se radi? Ivan kao Ivan – sve ćeš saznati kada se vratimo u Krapinu. Tako sam i saznala nakon razgovora sa Sašom Kundihom da žele da vodim jednu ekipu te sam otišla na jedan trening seniora koje sam trebala voditi. Kao i svakom treneru, neke su mi se stvari sviđale, neke nisu i odlučila sam – preuzeti ću ekipu. Iako sam možda na prvom treningu dečkima izgledala kao ‘baba roga’ jer sam im otvoreno rekla što tražim, kako ćemo raditi, što od njih očekujem, koje su im obveze… Sada, nakon nekog vremena, mogu reći da su ti mladi ljudi dosta dobro pohvatali moje zamisli, ali su istovremeno i odgovorni u svojim obvezama. Mogu istaknuti i nekoliko problema – brojnost igrača, jer bilo bi puno bolje da ih je više, te treninzi koji se odvijaju samo dva puta tjedno u Đurmancu gdje ne mogu pokazati sve što je važno u igri da bi napredovali, iako idemo prema boljem, jer treba mi pravilan teren i veći broj igrača. Koristim zato ovu priliku da pozovem mlade da se uključe u rad kluba.
