Patnja i velika umjetnička djela, moglo bi se reći, idu ruku pod ruku. Sjetimo se samo Goye ili Vincenta van Gogha i njihovog života, kao i bezvremenske ostavštine. Moraju li umjetnici nužno patiti bilo to za umjetnosti ili u životu, odgovor na ovo često romantiziramo pitanje potražili smo od naše umjetnice s donjostubičkom adresom, ali često nazivanom Zagorkom s mora – Ane Lukine.
Dakako, još jedna crta krasi sve umjetnike – oni su ljudi koji idu svojim putem. Tako nam je na početku razgovora o svojim počecima Ana naglasila kako je odabrala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu umjesto, kako kaže, većina njezine generacije, obližnje ŠUDIGO ili Gimnazije AGM.
– Od malena sam išla u umjetničkom smjeru i samo me je to zanimalo. Dok je pravo umjetničko oblikovanje došlo na Akademiji primijenjene umjesto u Rijeci gdje sam upisala Likovnu pedagogiju s pojačanim slikarstvom. Zanimljivo je da sam u srednjoj odabrala aranžerski scenografski odjel koji ima sve vidove umjetnosti, a na fakultetu ipak slikarstvo, ali s pedagogijom, jer inače bi teško pronašla posao – kazala nam je mlada umjetnica Ana koja ujedno predaje satove likovnog u zagorskim školama.
Umjetnost i depresija – Inspiracija iz dubine osjećaja
No, vratimo se na sekundu na Kvarner, jer većina ili bar dobar dio Aninih slika odiše morskim motivima.
– Uvijek more. Još od djetinjstva sam fascinirana njime – pa zovu me Zagorka s mora. Sretna sam što sam mogla studirati uz more i imati prilike raditi na projektima poput rekonstrukcije vitraj šibenske katedrale – ističe Ana dodajući kako je trenutačno zbog posla stala sa staklom, ali je ostavila otvorena vrata.
Svim aspirativnim umjetnicima poznata je želja za samostalnom izložbom. Štoviše, čak i prevladava uvaženo mišljenje kako tek onda se netko može zvati umjetnik, iako to nije toliko točno iz definicijskog smisla. Svejedno, naša sugovornica već iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi i još podosta skupnih.
– Prvijenac je bio na domaćem terenu kada govorimo o samostalnim. Bilo je to u Donjoj Stubici u prostorijama Stub kluba, gdje sam izlagala ‘Refleksije emocija’ koja je serija vertikalnih slika. One su podijeljene u dva dijela. Gornji koji prikazuje ženski lik s određenom emocijom koja nestaje u donjem dijelu u vodi. Baš kao apstrakcija – objašnjava Ana koju smo odmah upitali od kud crpi inspiracije te vraća razgovor na početnu temu ovog intervju:
– Iz depresije. Naravno, ne mogu govoriti za druge umjetnike, no shvatila sam što sam lošije volje, to više stvaram. Način je to na koji izbacujem lošu energiju van. Jednom kad nastane umjetničko djelo, onda je to skroz van mene i mogu reći kako sam ponosna na to. Sve krene s nekom idejom i kad sam loše, samo nastavim dalje stvarati – otkrila nam je Ana, koja ističe kako ostavlja svoje slike publici na interpretaciju pa joj u ‘Refleksijama emocija’ one nemaju naziv već je do promatrača do prepoznavanja emocija.
U razgovoru nam je Ana također otkrila kako se većinom radi o autoportretima, no iz glave, a ne prema predlošku koji bi ograničavao slobodu.
Jednom kad su slike izložene, možemo reći kako se je umjetnik razgolio pred publikom. A znamo kako je strah od javnog nastupa odnosno spomenute publike jedan od ljudskim najvećih i najčešćih strahova.
– Iskreno, nisam očekivala tako dobru reakciju publike. Zapravo, nikad i ništa ne očekuje, što će biti, bit će. No, reakcije su bile stvarno pozitivne, pogotovu u Svetom Ivanu Zelini i Galeriji Kraluš gdje me ljudi osobno ne poznaju. Prekrasno je bilo razgovarati s njima koje baš to zanima – naglašava Ana čija je druga samostalna izložba bila ‘Svijet za sebe’ a govori o ekologiji, naravno s naglaskom na more.
Put prema umjetnosti i strast prema moru
– Podvodna fotografijama mi je jedan od hobija. I tu nije nužno ljepota cilj, već taj negativan osjećaj u kontrastu s morem koji jest lijep sam po sebi. Primjerice, iz daljine sam za jednu rozu vrećicu za koju sam mislila da je meduza, tek kad sam došla bliže sam shvatila što je. Tu je više poruka glavna – naglašava Ana koja još nema u planu sljedeću samostalnu izložbu jer, kako kaže, nije radila serije u zadnje vrijeme već samo pojedinačne slike.
I kad ne slika Ana je itekako aktivna, iako sama za sebe to ne bi rekla. Pogotovo se tu ističe rad u udruzi Družbe zlatnog kaleža gdje je sudjelovala u netom završenoj Buni i bitki kod Stubice. Nadalje, vodi radionice Art n’ Wine za koje ističe kako joj je iznimno drago što ljudi koji nisu od osnovne škole držali kist, ponovno nastave doma slikati.
– Slikanje je za sve. Svi koji se osjećaju i vesele slikanju, to je za njih stvoreno. To ne treba ispasti umjetničko djelo, ako je iz duše i ako se čovjek lakše osjeća nakon toga, to je dovoljno. Plemenito poput glazbe koju također svi slušamo pa se osjećamo bolje, jednostavno to nam paše – poručuje Ana dodajući iskustvo rada s učenicima gdje se dana već u mlađim generacijama vidi utjecaj tehnologije na stvaralaštvo.
– Najveći su problem ekrani jer se ne može doživjeti ono pravo na slici kao što se može u galeriji. A dok stvaraju oni sami dolaze do rješenja pa naglašavam ako uspiju sami sa slikanjem, lakše će doći do rješenja općenito u životu s bilo kojim problemom – kazala nam je Ana Lukina koja stoji i iza novog loga marijabistričke škole, iako naglašava kako više voli analognu umjetnost od digitalne.
Od uvijek, možemo reći, slikarstvo je bilo skup ‘sport’. Umjetnici su se na sve načine snalazili kako bi došli do boje, pa su one rjeđe (skuplje) čak i postale više od simbola.
– U početku, pogotovo na studiju, me je to dosta kočilo. Bila sam puna ideja, a sama pomisao na realizaciju bila je nezamisliva. Danas je još i gora situacija jer teško si je priuštiti običan set akrilnih boja. Dakako, vrijedi ona koliko para toliko muzike. Tek kad sam se zaposlila sam počela slikati u punoj snazi. Srećom ljubav prema umjetnosti je ostala – naglašava Ana ističući kako kod njene nema u paraleli sporta onog natjecateljskog s drugim umjetnicima te je ponosna n svakog prijatelja, poznanika, kolegu koji objavi nešto.
Kako današnje generacije pristupaju stvaralaštvu
Iako je Ana profesionalno izuzetno povezana s vizualnom umjetnošću apostrofira kako ne bi mogla živjeti samo od slika.
– Kad si umjetnik, danas moraš biti i računovođa, marketinški stručnjak, majstor prodaje. Odnosno kad si nam svoj šef, moraš raditi non stop za kapital. Teško je u takvoj situaciju uopće stvarati. Ali, svakako bi preporučila prijave na natječaje. Tako sam i sama krenula, vidjela sam na Dobro jutro Hrvatska natječaj za Podrum u Varaždinu pa sam poslala svoje radove i životopis i eto odabrali su me – kaže nam Ana dodajući i jednu online izložbu u organizaciji Radija Falš koji promovira neafirmativna umjetnike.
Za kraj, smo umjetnicu zamolili ako nam može otkriti daljnje planove i naravno, poruka za 452. obljetnicu Bune.
– Mislim da nije dobro planirati jer si onda razočaran kad nije onako kako si zamislio, a savršenstvo je nemoguće postići. Slikam i stvaram, a ako to bude za izložbu, bude. A budući da živimo u ovakvom svijetu, pozivam sve da pogledaju fotografije s nedavne Bune jer ona traje i trajala bude – zaključuje Ana.
