Svatko je barem jednom u životu poželio posjetiti neko egzotično mjesto. I dok većini to ostaje tek neostvareni san, često posežemo za putopisima svjetskih putnika. Jedan od njih, Stjepan Odobašić, odlučio nam je otkriti detalje svojih mnogobrojnih putovanja.
Za početak ga valja predstaviti, iako je on već dobro poznat u Zagorju kroz Internacionalni kongres slastičara, sladoledarstva i izvornih kolača ‘Interslast’, koji se svake godine u listopadu održava u Termama Tuhelj. Odobašić je kroz svoj profesionalni život prošao je sve razine novinarstva – od ‘običnog’ novinara pa sve do glavnog i odgovornog urednika. U obiteljskom vlasništvu ima Novinsko – nakladničku kuću Robinson koja izdaje časopise ne samo za Hrvatsku, nego i za inozemstvo, i to na nekoliko jezika. Ističe kako je ljubav prema putovanjima oduvijek postojala, no sama putovanja su počela 2000. godine.
– Od tada sam proputovao blizu 80 svjetskih destinacija i kao turist i kao novinar. Puno mi je pomogla suradnja s turističkim agencijama Hrvatske i Slovenije koje su sponzorirale putovanja. Sponzorstvo je bila ujedno i njihova želja da dojmove s tih putovanja napišem u hrvatskim i slovenskim medijima. Sa mnom je uvijek išla moja supruga Zrinka koja je izvrstan snimatelj – govori nam Odobašić, dodajući kako su prva velika putovanja bila Kuba, a zatim Skandinavija, arapske zemlje, Afrika, Kina, Vijetnam, Malezija, Kambodža…
Ističe da je svako putovanje izazov, no družiti se s beduinima u pustinji Wadi Rum, sa Saamijima ili Indijancima Sjevera, Bušmanima, Datogama, Masajima, Berberima je pravi novinarski izazov s puno adrenalina.
– Hrvati ne cijene dovoljno to što imamo; hrana nam je izvorna (još uvijek) i domaća, izvrsna, imamo zadovoljavajući standard, prekrasnu Hrvatsku. Bog je stvorio prekrasnu Zemlju, s puno prirodnih ljepota, No mi Hrvati se pomalo zaboravljamo opustiti i veseliti se. Masaji imaju moto ‘Hakuna matata’, ‘Opusti se i uživaj u životu’ – poručuje Odobašić.
Posebno su ga se dojmili Maraji i Bušašmani, beduini i Kuba gdje se još uvijek susreću veseli i skromni ljudi kakve smo poznavali 50-ih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj. Nadalje, uz Kubu preporučuje posjet Kini, te nekim manjim destinacijama poput Kapverdskih otoka u Atlantskom oceanu, uz napomenu da sa sobom uzmete slatkiše u siromašnije zemlje jer ćete tako upoznati najljepši dječji osmijeh.
Naravno, svi se pitamo je li bilo kakvih opasnih situacija na tako dalekim putovanjima, za što nam Odobašić odgovara kako ih je Bog čuvao na svim putovanjima, pa nisu oboljeli ni od malarije ni o bilo kakve druge bolesti. No, uvijek preporučuje putovanje u grupi zbog sigurnosti.
– Sve su nam destinacije bile super. Bit će mi drago da objavite Vijetnam kojeg smo proputovali od sjevera do Sajgona (Ho Chi Mina) na jugu. Prekrasna zemlja, jeftina za hrvatski džep, izvrsna hrana, pivo kojem nema premca, kava jedna od najboljih na svijetu, nasmijani radišni Vijetnamci – kaže Odobašić, a mi u nastavku donosimo njegov doživljaj Vijetnama.
Zemlja srdačnih i nasmijanih ljudi
Ulaskom u Vijetnam konačno sam u životu postao milijunaš. Kad sam na aerodromu u Hanoju promijenio u mjenjačnici 200 eura (1500 kuna) dobio sam 4 milijuna i 600.000 vijetnamskih donga!!! I novaca pun džep. Iako je inflacija sveprisutnija, još uvijek je Vijetnam vrlo jeftina zemlja, a ovih 200 eura su dobre dvije (ako ne i tri) vijetnamske mjesečne plaće. Niske cijene za hrvatski džep pratile su me diljem čitavog putovanja u kojem sam prošao ovu zanimljivu i egzotičnu azijsku zemlju od Hanoja na sjeveru do delte rijeke Mekong na jugu. A to je udaljenost od gotovo 1700 kilometara. Kad biste se vozili autom od sjevera do juga, putovanje bi trajalo 30-ak sati zbog loših cesta. Zahvaljujem dragom Bogu što nas je cijelim putem čuvao, nismo dobili nikakvu tropsku bolest, posebice malariju, tako da mi je ovo putovanje ostalo u sjećanju kao jedno od najzanimljivijih i najljepših. Bio je to zaista daleki put. Toliko je bilo doživljaja, napravljeno je više od 2000 snimaka, a onda ostala dilema; što od svega toga staviti u 2-3 novinarske kartice teksta!? Putovanje je trajalo 13 sati; Aerodrom Zagreb, letovi Zagreb – Amsterdam, Amsterdam – Kuala Lumpur (noćni let). Zbog toga što drugog dana našeg dolaska nije bilo leta za Hanoi, ostajemo jedan dan više u Kuala Lumpuru. Moramo zahvaliti turističkoj agenciji Art travel iz Zagreba na sponzoriranju ovog novinarskog putovanja.
U pripremama za putovanje čitao sam o bolestima koje bismo mogli tamo zaraditi, a najdrastičniji je bio pogled na vijetnamsku kartu s označenim područjima gdje ima malarije. Ispada da je gotovo cijeli Vijetnam ispunjen legendama o prisutnosti ove tropske zaraze. Nazvao sam mog prijatelja Brunu s bivših putovanja, zagrebačkog infektologa, koji mi je dao umirujući odgovor, ‘Štef, tablete ti neće puno pomoći jer uzročnik je već postao rezistentan, ako zaradiš malariju inkubacija traje do 15 dana, pa ćeš ionako već biti doma, i onda te mi liječimo’. Neki su savjetovali cijepljenje protiv hepatitisa, no otišli smo bez ikakvih cijepljenja, samo s lijekovima za dizenteriju i kutijom antibiotika. I uz Božju pomoć!
Vrhunska gastronomija
Kako najkraće opisati Vijetnam? To je zemlja s 90 milijuna stanovnika, autentična sa svojim prirodnim ljepotama, običajima, gastronomijom, još uvijek neistražena destinacija, a vijetnamska kultura izmiješana je s francuskom prošlošću, začinjena s američkom ratnom prisutnošću, siromašna, a s druge strane prepuna iPodova, notebookova, najnovijih postignuća nove tehnologije, pa vam se dogodi da ispred Gucci dućana jedete na malim, plastičnim, prljavim stolovima. To je zemlja bicikala, motocikla (imaju blizu 20 milijuna motocikala), sve nakrcano malim radnjama, s obiljem robe, hrane i najrazličitijih proizvoda iz okolnih azijskih gospodarstava. Korupcija je vrlo raširena i to koči ekonomski napredak zemlje. Vijetnam je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Poznat je slučaj dvojice vijetnamskih novinara koji su otkrili aferu korupcije u državnom vrhu i za to su dobili velike zatvorske kazne. Oni su otkrili da neki partijski dužnosnici sredstva dobivena iz fondova za razvoj zemlje troše u europskim kockarnicama. Posvuda su slike Lenjina, Marxa i pokojnog predsjednika Ho Chi Mina koji je bio vođa revolucije i pod čijim vodstvom je Vijetnam oslobođen od Amerikanaca i ujedinjen Sjever i Jug, no iako se zaklinju na socijalizam koji “preferira“ ravnopravnost, socijalne razlike su evidentnije nego igdje drugdje. To je zemlja velikih rižinih polja od sjevera do juga zemlje. Vijetnam ima izvrsnu kavu, a malo je poznato da je druga zemlja svijeta iza Brazila po izvozu kave. Posebno je cijenjena kava koju konzumiraju šumske vjeverice i onda je fermentiranu izbacuju. Ona se sakuplja a to je, kažu, kava bez premca. Vijetnam je zemlja jeftine hrane, a ponajprije dragih, srdačnih ljudi, a posebno radišnih ljudi. Posebno su marljivi turistički vodiči, a djelatnici u ugostiteljstvu i turizmu su bez premca. U Hanoju ima, primjerice, puno kineskih tvornica u kojima Vijetnamac radi za nadnicu od 25 – 30 kuna dnevno. Tamo i djeca rade. Nitko vas neće vuči za rukave i tražiti novac. Možete se cjenkati na tržnici, no bojim se da nećete imati srca za to, jer ionako je sve (pre)jeftino.
Najjeftinije i najbolje pivo na svijetu
Tko želi putovati u Vijetnam mora zaboraviti na europske standarde, morate se prilagoditi higijenskim i drugim uvjetima. Ovisno koliko novaca želite potrošiti, tamo ćete i jesti. Ako izaberete jelo na ulici tamo ćete jesti s tisućama Vijetnamaca, na pločniku, na prljavom plastičnom stolu. Najpoznatije i najraširenije nacionalno jelo je pho-bo, ukusna juha s rižinim rezancima i govedinom. Ovdje možete jesti ribe, školjke i rakove, hobotnice i lignje, na gradelama se prže ptičice, velike kao vrabac (zovu ih “chim”), tjesteninu iz woka pomiješanu s mesom i povrćem, prodaje se rižina rakija iz boca u kojima su zmije i škorpioni; povrće, gljive, patke iz marinade premazane medom, a najviše što mi svidjelo je voće, posebice mango, papaja i banane. Banane su ovdje daleko manje, nisu duže od palca. Nigdje nisam jeo tako slasno voće kao u Vijetnamu. Većina kuhara slaže se u tvrdnji da je vijetnamska gastronomija jedna od najboljih na svijetu. Pivo im je vrhunsko, te najjeftinije na svijetu. Najbolje je piti točeno pivo ‘bia hoi’, jer kažu da je proizvedeno istog dana kada se i pije. Cijena piva je 15 centi. Na ulici se možete najesti do sita za samo 1 euro i uz to dobiti čašu izvrsnog piva, no ako imate poteškoća s gadljivošću, onda ćete hranu daleko više platiti u hotelu ili nekom boljem restoranu.
Sva ta “gastronomska zbilja“ događa se na pločniku, uz obično plinsko kuhalo, minimum plastičnog posuđa i noževa, a ako ste navikli možete jesti i sa štapićima. I sve to uz pravo bogatstvo raznih miomirisa koji naprosto okupiraju sve ulice.
Što jesti od slastičarskih delicija? Ponuda slastica nije slična europskim, no svakako probajte Che Chuoi. Riječ je o tradicionalnom vijetnamskom desertu od toplih banana i zrna tapioke u kokosovom mlijeku, koji se može jesti topao, na sobnoj temperaturi, ili rashlađen. Što se više hladi, postaje sve gušći.
Odlične su i slane palačinke. Ove palačinke su punjene šatiranom meksičkom repom i lukom, mahunama, svinjetinom ili škampima, a obično se služe uz zelenu salatu, bosiljak, korijander i naravno, uz umak.
Hotelska ponuda je s klasičnim slastičarskim programom, a očito je da su svjetske kompanije koje prodaju slastičarske mješavine ovdje uspjele plasirati svoj program.
Ulični prodavači voća i povrća
Već prvi razgled Hanoja, pokazao je da smo došli u sasvim drugi svijet. Promet je gust, tisuće motocikla i bicikala svakodnevica su ovog 6,5 milijunskog grada. Nemoguće je hodati, jer pločnik je pun razne robe, hrane, a ulice prepune motora, pješaka, auta. Sve je natrpano, jedno do drugog, tako da morate biti pravi majstor za orijentaciju kako biste se znali vratiti u svoj hotel. Uz sve to zaglušujući zvuk sirena kojima vozaču upozoravaju i pješake i druge vozače. Semafori postoje, ali svatko vozi kako želi, tako da se na njih ne treba oslanjati. No prometnih nesreća je vrlo malo.
Uz sve to, po ulicama je mnoštvo prodavača voća i povrća koji na posebnim drvenim polugama na ramenima nose voće i povrće. Kad sam zamolio jednu mršavu staricu, prodavačicu, da se snimimo zajedno, uzeo sam njen teret na svoja ramena i nemalo sam se iznenadio koliko je to teško, i zapitao se kako to ova žena može cijeli dan nositi na svojim mršavim ramenima. Vlada krivo mišljenje da Vijetnamci nose marame – maske zbog ptičje gripe. Oni to čine zbog velike zagađenosti od ispušnih plinova.
Na pitanje jedu li u Hanoju pse, dobio sam različite informacije. Vijetnamci smatraju da konzumacija psećeg mesa povećava libido, da je povezana s astrologijom i srećom u životu, pa mnogi muškarci navečer konzumiraju pseće obroke ispijajući pivo, a neki restorani poslužuju ponekad pseće meso.
Šetajući dolazimo do jezera Hoan Kiem, vrlo važnog za Vijetnamce, posebice vezano za legendu s kraljem Le Loi-em koji je ploveći jezerom naišao na kornjaču koja mu je rekla da mač s kojim se uspješno borio protiv kineskih osvajača baci u jezero (Hoan Kiem znači ‘jezero vraćenog mača’), što je on i učinio. Dugo se nije znalo je li to s kornjačom mit ili stvarnost, sve dok nisu ulovili kornjaču tešku 200 kilograma i dugu dva metra. Kornjača je kasnije uginula zbog loših uvjeta držanja i preparirana je. Danas se nalazi u hramu Ngoc Son na otočiću ovog jezera.
Da bismo bolje vidjeli grad vozimo se rikšama. Vozač je mladi Vijetnamac koji zna nešto engleskog, pa uspijevamo malo popričati. Nadnica mu je vrlo niska, on je samo vozač u tvrtki koja ima rikše i uz slabu plaću jedina mu je zarada napojnica. Dajem mu 1 euro i dečko je više nego zadovoljan. Ispituje me za Hrvatsku, no vidim da pojma nema o Lijepoj našoj. Zahvaljujući vožnji u rikši izuzetno smo dobro razgledali glavni grad Vijetnama i uspješno se probijali kroz enormnu prometnu gužvu.
Nezaboravni Ha Long
Zaljev Ha Long, remek djelo je božjeg stvaranja i prirode. To je ljepota od koje ti zastane dah. Tisuće vapnenačkih otoka, hridi i stijena, nenastanjenih, prava su atrakcija za turiste. Kažu da ovih otočića i otoka u Ha Longu ima 3000, no u turističkim prospektima se navodi da ih je 2000. Vijetnamci ističu da ih je točno 1969., a to je godina Ho Chi Minove smrti. Plovimo na povećoj džunki, turista je puno, divimo se ljepotama Božjeg stvaranja. Posada džunke pripremila nam je bogati ručak od morskih plodova uz obavezno vijetnamsko pivo. Pristali smo na otok na kojem se nalazi špilja Hang Đao Go i krećemo u njeno razgledavanje. Vraćamo se u zaljev i ukrcavamo ponovno na našu džunku. Oko džunke je nekoliko čamaca u kojima su prodavačice koje nude voće i povrće. Žene su male, mršave, ali vješto (i snažno) veslaju. U zaljevu se nalaze četiri naselja na vodi, s 1600 stanovnika koji žive od ulova morskih plodova i životinja. Plovimo prema hotelu, snimamo, ležimo na palubi na drvenim ležaljkama, dan je prekrasan. Boja mora je smaragdna. Zaustavljamo se u Hai Pongu, razgledavamo hram Du hang i pagodu Hang Kehn. Poslijepodne odlazimo u vrlo jeftini “šoping“ po Hanoju.
Vožnja po Mirisnoj rijeci
Sljedećeg dana razgledavamo Etnografski muzej te muzej predsjednika Ho Chi Mina. Muzej je ogroman, sve je podređeno kultu ličnosti i najznačajnijem i legendarnom vijetnamskog revolucionaru, kojeg zovu “otac domovine“. Poslijepodne odlazimo na put u središnji dio Vijetnama. Prvo odredište nam je grad Hue, kolijevka književnosti i pjesništva, te razgledavamo tržnicu Dong Ba. Hue je od Hanoja udaljen 70 kilometara. Zbog iznimne prirodne ljepote ove feudalne prijestolnice, kompleks spomenika Huea je upisan u UNESCO-ovu listu zaštite spomenika. Ukrcavamo se na podulju vožnju po Mirisnoj rijeci. Na brodicu dolaze prodavači vijetnamske odjeće. Zaustavljamo se kod pagode Thien Mu, posjećujemo tvrđavu i carsku palaču, kraljevske grobnice iz dinastije Nguyen, a zatim odlazimo na ribarsko selo Lan Co na ručak. Ručak je odličan. Prava vijetnamska gastronomija. Vjetar puše, na moru su valovi, obala je pješčana. Vidim dva vijetnamska mladića kako u rukama nose velike ulovljene ribe. Trčim za njima da ih snimim i popričam, no uzalud, žurno se udaljuju u maglovitu zavjesu od kiše i kapljica valova koje vjetar nosi. Zatim krećemo autobusom prema Da Nangu. Cesta je poprilično loša. Prolazimo pored glasovite China Beach, Kineske plaže.
Drugog dana obilazimo Da Nang gdje je između ostalog organiziran jednosatni izlet po rijeci Thu Bon. Razgledavamo hram Phuc Kien, japanski most, kuću Tan Ky atelier za proizvodnju svilene tkanine, a zatim slijedi ručak. Žurimo, jer moramo na avion za Sajgon.
Život u Sajgonu
Dolazimo na odredište gdje nas čeka naš brod o vraćamo se u Sajgon. U njemu živi 8,3 milijuna stanovnika (s periferijom 9 milijuna). S obzirom na stalna doseljavanja stanovništva, do 2030. godine se predviđa da će imati 20 milijuna stanovnika. Vijetnamci ga nazivaju Sajgon, no pravo ime grada je Ho Chi Min, po njihovom revolucionaru i vođi. Doći u Sajgon, znači vidjeti grad koji nimalo ne nalikuje na ostale vijetnamske gradove. To je prava svjetska metropola, a svi najvažniji poslovi rade se ovdje. Učinilo mi se da nimalo ne zaostaje za Kuala Lumpurom i Shanghaiem. Moderna zdanja, reklame svjetskih tvrtki, moderna zračna luka… Hotel je prvorazredan, kuhinja također. No, i ovdje je puno motocikla, ali daleko više automobila nego u Hanoju.
Drugog dana posjetili smo muzej na otvorenom Cu Chi gdje smo vidjeli brojne labirinte nastale u vrijeme vijetnamsko-američkog rata. Gerilski rat bio zaista okrutan, a posebnu ulogu odigralo je 200 kilometara podzemnih tunela iz kojih su Vijetnamci napadali Amerikance. Sve to govori o snazi i hrabrosti vijetnamskog naroda, ali i o drastičnim načinima gerilskog ratovanja.
Vijetnamska priča se bliži kraju. Žao mi je što nismo vidjeli onaj sjeverni dio iznad Hanoja prema kineskoj granici, no rekli su nam da je tamo infrastruktura vrlo loša, te da bi se izgubilo puno dana na putovanje. Nervoza i žaljenje što moramo otići iz ove prekrasne zemlje obuzima nas sve više. No, sutra nas čeka avion za Siem Reap u susjednoj Kambodži. Čeka nas posjet još jednoj zanimljivoj azijskoj zemlji. O tome u nekom od narednih brojeva. (Pripremio: Stjepan Odobašić)
