Zrinka Ljutić oduševila je Hrvatsku i skijaški svijet osvajanjem Malog kristalnog globusa u svojoj najdražoj disciplini, slalomu. Skijaška senzacija kojoj je tek 21 godina nije ostavila nikoga ravnodušnim, pogotovo nakon svog uloženog truda i odricanja koji su je doveli do samog sportskog vrha.
Sportska obitelj
Mlada Zagrepčanka dolazi iz talentirane sportske obitelji u kojoj se svi bave skijanjem, a više je puta isticala kako joj je obitelj najveća podrška. Trener joj je otac Amir, bivši juniorski igrač Dinama i inženjer brodostrojarstva koji je odustao od te karijere i u potpunosti se posvetio Zrinki. Sestra Dora te braća Tvrtko i Hrvoje također se bave skijanjem, a cijelu obitelj zajedno na okupu drži baka Ivka, umirovljena liječnica inače podrijetlom iz Zagorja. Gospođu Ivku posjetili smo u njezinom zagrebačkom domu, gdje nam je otkrila svježe dojmove nakon odlične Zrinkine sezone te detaljno ispričala što stoji iza ovakvih uspjeha.
– Očekivali smo da će se Zrinka ove sezone probiti, možda ne pobjedu za pobjedom, ali kad nekoga pratiš cijeli život, znaš što sve može i za što je sposoban. Ona je 2022. godine bila svjetska prvakinja u slalomu u juniorskoj kategoriji i tu se već vidjelo da bi moglo biti nešto. Očekivali smo dobre rezultate, a ove je sezone to došlo na svoje. Bilo je predivno, pobjede u Semmeringu, Kranjskoj Gori i Courchevelu, zatim postolja u Americi i Italiji, stvarno smo uživali. Od svih tih utrka bila sam jedino u susjedstvu u Kranjskoj Gori, to je jedan poseban doživljaj, ti navijači, nešto prekrasno! Tada sam stajala blizu bake švicarske predstavnice Wendy Holdener i svi smo mislili da će Wendy pobijediti, ali onda se Zrinka spustila i ostalo je povijest. No, najdraža utrka mi je ipak Zrinkino prvo postolje u Špindleruvu Mlynu u Češkoj, bilo je to nekoliko dana nakon njezinog 19. rođendana. Sjećam se da nije mogla otvoriti šampanjac pa joj je u pomoć priskočila Mikaela Shiffrin koja, nakon toliko pobjeda, ima puno iskustva sa šampanjcima – govori nam kroz smijeh baka Ivka, nakon čega je krenulo prisjećanje na davne dane…
Natrpan raspored
– Svi su se već od malena počeli baviti sportom i normalno da sam ja morala svaki dan ići s njima na bazen, pa onda na Savu na džudo, pa doma na ručak, pa poslije još glazbena škola… Obično mi je završila noćna smjena na Hitnoj, pa za Zagreb i onda cijeli dan s njima – govori dr. Ljutić, koje se zasigurno sjećaju mnogi Krapinčani i Krapinčanke, budući da je više od 30 godina radila kao glavna liječnica Hitne pomoći u Krapini.
– Prvi koraci Zrinke na skijama krenuli su s tri godine, naravno najprije na Sljemenu, a zatim u Austriji gdje je sin radio pa bih ja bila s unucima, kuhala im, spremala, oblačila ih, sve one klasične bakine zadaće. Zanimljivo je da nikad nisam naučila skijati, jednom sam pala i to je bilo to, jednostavno ne volim snijeg, ha ha! Kad je krenulo ozbiljno skijanje, onda smo često bili u Innerkremsu, gdje je u istom apartmanu znalo biti po 12-13 djece. Mogu priznati da mi to malo fali, stalno smo bili negdje, dani su nam prolazili u smijehu i veselju, a sad sam napeta kad vidim Zrinku da se spušta niz stazu – priča nam baka Ivka kroz smijeh, no ipak u ozbiljnom tonu naglašava da su sada svi sretni i zadovoljni, ponajviše zbog toga što je sve došlo na svoje nakon toliko odricanja.
Bakina sjećanja išla su dalje i doista se osjetilo da s ogromnim ponosom govori o Zrinki, koju su do titule najbolje svjetske slalomašice dovele borbenost i snaga na stazi, ali i vedrina i smirenost izvan nje. Naravno, baka nije zaboravila ni ostalu unučad…
Trofej za palačinke
– Još u osnovnoj školi bile su utrke svake subote na Sljemenu i Zrinka je tada znala reći: “Baka, idem još to pobijediti pa se vratim”, ha ha! I tako je jednom, nakon što je pobijedila, zamijenila pokal u restoranu za palačinke koje inače obožava. Jako voli i bučnicu koju ipak ne smije jesti jer ne jede mliječne proizvode, ni gluten, a ni ugljikohidrate. Znate kako je to kod sportaša, piletina, riža i voda! Ma Zrinka je oduvijek bila komunikativna, vesela, pristupačna, skromna, dobro odgojena… Već su treneri i učitelji prije osnovne škole primjećivali da bi ona mogla biti šampionka, u pionirkama i juniorkama je rasturala. Naravno, sada je pod velikim pritiskom nakon svih tih odličnih rezultata, ali ja znam reći da je to šampionski gard, ili ga imaš ili nemaš. I njezina braća skijaju, Tvrtko, Hrvoje i Dora, svi su disciplinirani i samostalni, svatko ima svog trenera i cijela obitelj obožava skijanje. Tvrtko je trebao debitirati još lani na Kranjskoj Gori, no tada je natjecanje bilo otkazano jer nije bilo snijega, pa je svoju prvu utrku odvozio ove godine u Madonni di Campiglio u Italiji – priča nam dobro raspoložena baka.
Ljeta u Pregradi
Naravno, morali smo se osvrnuti i na Zagorje, iz kojeg vremešna baka vuče korijene i u kojem je provela cijeli radni vijek.
– Kad su unuci bili mali, ljeta smo provodili u Pregradi po 15-20 dana. Ondje smo im napravili bazen i trampolin, vozili smo bicikl i rolali se i tako su nam prolazili dani. Bili smo i u Krapini, posjetili Muzej krapinskih neandertalaca, odmah mi naviru sjećanja… – govori Ivka. A kad smo kod sjećanja, otkrila nam je i kako je izgledao njezin posao glavne liječnice Hitne pomoći u Krapini.
– To mi je bio prvi pravi posao. Radila sam u popodnevnoj ambulanti i primala sve pacijente, od djece, staraca i naravno, hitne slučajeve. U Krapinu sam došla 1973. godine nakon što sam diplomirala, odgovarao mi je taj tempo jer je i suprug radio posao zbog kojeg ga nije znalo biti kod kuće po tjedan dana. To je bio posao koji sam voljela, makar je znalo biti teških dana. Prije nije bilo cesta, znali smo vozač i ja hodati cijele noći do pacijenata, ali eto, nekako smo izgurali do mirovine, ha ha! Imam puno prijatelja u Krapini, često se volim našaliti da ondje ‘nema kreveta na kojem nisam spavala’, lijepa su to vremena bila – zaključuje simpatična baka.
Otkrila nam je i Zrinkine planove…
– Sljedeće godine su Olimpijske igre u Italiji, naravno da su očekivanja velika, sve već znate… Žalosno je da nemamo pravih staza gdje se može trenirati, nisu ni vremenski uvjeti baš najbolji, ali eto, izgurat ćemo do kraja. Zrinka trenira svaki dan, istovremeno i studira na Kineziološkom fakultetu, velika joj je podrška dečko Axel, zajedno skijaju i surfaju, uživaju u životu… Moja Zizi me nakon svake utrke nazove i često pita što ima za jesti, a ja joj kao svaka baka jedva čekam spremiti neki specijalitet – poručuje Ivka Ljutić za kraj.
