Piše: mag. psych. Sandro Kraljević
Naš odnos prema sebi, svijetu i drugima oblikuje se puno ranije nego što to shvaćamo. Način na koji su nas roditelji odgajali ostavlja dubok trag – ne samo u načinu na koji komuniciramo ili donosimo odluke, već i u načinu na koji doživljavamo vlastitu vrijednost. Unutarnje dijete, taj emocionalni dio naše osobnosti, u velikoj mjeri nastaje pod utjecajem roditeljskih stilova odgoja. Bilo da su nas odgajali s ljubavlju i podrškom ili u strogoći i hladnoći, svaki od tih pristupa ostavio je svoje tragove.
Koji su najčešći roditeljski stilovi?
Stručnjaci uglavnom razlikuju četiri osnovna roditeljska stila:
1. Autoritativni (topao i zahtjevan) – Roditelji koji postavljaju jasne granice, ali istovremeno pružaju podršku i razumijevanje. Djeca odgajana u ovom okruženju često razvijaju sigurnost u sebe i svoje sposobnosti.
2. Autoritarni (hladan i zahtjevan) – Fokus na disciplini, poslušnosti i pravilima, često bez prostora za emocije djeteta. Ova djeca mogu razviti osjećaj da nisu dovoljno dobra, da moraju stalno dokazivati svoju vrijednost ili da nisu sigurna iskazivati vlastite potrebe.
3. Permisivni (topao i popustljiv) – Roditelji koji pružaju ljubav, ali bez jasnih granica. Djeca mogu imati osjećaj nesigurnosti, zbunjenosti ili teškoće u samodisciplini, jer nisu naučila prepoznati i poštovati granice.
4. Zanemarujući (hladan i nezainteresiran) – Emocionalna distanca i nedostatak prisutnosti. Djeca odrastaju osjećajući se nevidljivo, a njihovo unutarnje dijete često nosi rane usamljenosti, napuštenosti i niskog osjećaja vlastite vrijednosti.
Kako roditeljski stilovi oblikuju unutarnje dijete?
Djeca koja su odrasla u okruženju razumijevanja i podrške lakše razvijaju unutarnju sigurnost. Njihovo unutarnje dijete nosi sjećanje na prihvaćanje, što im omogućuje da i u odrasloj dobi imaju zdrav osjećaj vlastite vrijednosti.
S druge strane, djeca koja su odrastala uz pretjerane kritike, hladnoću ili emocionalnu distancu često nose unutarnje dijete koje se osjeća zanemareno, nedovoljno dobro ili stalno na oprezu. Taj osjećaj može ih pratiti kroz odraslu dob – kroz odnose, karijeru, odluke koje donose, pa čak i kroz način na koji razgovaraju sami sa sobom.
Kako prepoznati tragove roditeljskih stilova u odrasloj dobi?
Ako primijetiš da si pretjerano samokritičan, da teško tražiš pomoć ili se osjećaš nevidljivo u odnosima, moguće je da tvoje unutarnje dijete još uvijek živi u obrascima koje si naučio u djetinjstvu. Isto tako, ako stalno tražiš potvrdu izvana ili teško postavljaš granice, možda nosiš teret permisivnog ili zanemarujućeg odgoja.
Što učiniti kada osvijestiš te obrasce?
Prvi korak je priznati njihovo postojanje bez osude. Roditelji su često činili najbolje što su znali, ali to ne znači da su svi njihovi postupci bili ispravni ili da ih moramo i dalje nositi kao svoju priču. Unutarnje dijete traži da ga čujemo, da mu damo ono što nije imalo – sigurnost, prihvaćanje, ljubav bez uvjeta.
Iscjeljenje počinje kada sami postanemo roditelji svom unutarnjem djetetu. Kada mu damo glas, kad ga zaštitimo, kad ga naučimo da više ne mora tražiti dozvolu da bude voljeno.
Roditeljski stilovi oblikuju nas dublje nego što to mislimo. No, to nije kraj priče. Svjesnošću i radom na sebi možemo prekinuti lanac ranjavanja i postati izvor sigurnosti, podrške i ljubavi – najprije sebi, a onda i drugima. Unutarnje dijete nije prošlost – ono je sadašnjost koja čeka da bude viđena, shvaćena i iscijeljena.
