Piše: mag. psych. Sandro Kraljević
Na van sve izgleda savršeno. Poslovni uspjeh, vlastita tvrtka, sloboda odlučivanja. Svi vide rezultate – priznanja, nove projekte, širenje poslovanja. No, ono što ostaje skriveno iza zatvorenih vrata ureda, često je tišina. Usamljenost. Emocionalna težina koju poduzetnici rijetko dijele, jer vjeruju da to nije nešto o čemu se priča.
Tko nosi odgovornost, često je sam
Biti poduzetnik znači donositi odluke. Svakodnevno. Važne, nepopularne, rizične. I dok svi gledaju prema osobi na vrhu da pronađu sigurnost i smjer, ta osoba najčešće nema s kim podijeliti svoje sumnje. Puno se očekuje, a malo pita: Kako si stvarno?
Ta vrsta emocionalne izolacije ne događa se zato što poduzetnici nemaju ljude oko sebe. Događa se jer rijetko tko može razumjeti teret odluka koje nose. Rijetko tko vidi neprospavane noći, sumnju u vlastite odluke, krivnju kada stvari ne ispadnu kako su zamislili. S vremenom, nauče šutjeti. Zatvaraju se u svoj svijet gdje slabost nije opcija, a ranjivost se percipira kao prijetnja.
Paradoks slobode
Jedna od najprivlačnijih ideja poduzetništva jest sloboda. No, često ta sloboda dolazi s visokom cijenom. Slobodni ste donositi odluke, ali ste zato i sami odgovorni za njihove posljedice. Slobodni ste organizirati svoje vrijeme, ali to često znači da ste dostupni svima, svuda i uvijek.
Ta autonomija zna biti usamljena. Nema mentora koji će vam reći da ste na dobrom putu. Nema šefa koji će preuzeti odgovornost kada stvari krenu loše. Nema sigurnosti da će idući mjesec izgledati isto kao ovaj. I dok svi slave vašu „slobodu“, vi možda žalite za običnim ponedjeljkom bez pritiska.
Emocionalni teret nevidljivog rada
Uz operativne i financijske izazove, poduzetnici često nose i emocionalni teret koji se rijetko priznaje. Briga za tim, osjećaj odgovornosti za egzistenciju drugih, stalna potreba da se ostane motiviran i motivira druge, čak i kada snage ponestaje. O svemu se priča, osim o toj tišini koja dolazi kad se ugase ekrani, kad svi odu kući i ostaneš sam sa sobom i svojim mislima.
Je li tišina stvarno nužna?
Ne mora biti. Iako usamljenost može biti neizbježan dio poduzetničkog puta, ona ne mora biti trajna. Ključno je pronaći ljude s kojima možeš voditi razgovore bez agende. Ljude koji te ne gledaju kao uspješnog poduzetnika, već kao čovjeka. To mogu biti kolege iz branše, mentori, prijatelji, pa i stručnjaci koji razumiju dinamiku poslovne odgovornosti.
Ono što najviše iscjeljuje nije savjet, već osjećaj da nisi sam. Da ima još netko tko zna kako izgleda nositi odgovornost bez sigurnosne mreže. Tko zna kako izgleda graditi nešto iz ničega, a usput ne izgubiti sebe.
Usamljenost poduzetnika nije slabost – to je posljedica pozicije koju većina ne razumije. No, o toj tišini se treba govoriti. Jer u svijetu u kojem je sve usmjereno na rezultate, brojke i vanjski dojam, najdublja snaga često dolazi iz ranjivosti koju smo spremni priznati – prvo sebi, a onda i drugima. U tom priznanju, tišina postaje manje glasna. I poduzetništvo dobiva ljudskije lice.
