Još ne tako davno, zagorske brege parali su zvuci motora na motocross stazama, ali i publike koja je zdušno podržavala svoje heroje poput Nenada Šipeka. Odlaskom te ‘stare garde’ u zasluženu mirovinu, a dijelom i na inicijativu samovolje susjeda, motori se sve manje mogu čuti na stazama Zagorja – bile one prave ili improvizirane.
Iz bolnice na motor
No, ipak, u Gornjoj Stubici na pomolu je uspostavljanje, slobodno možemo reći, nove motocross dinastije Klanjčić. Tata i sin, Mario i Karlo, nižu uspjeh za uspjehom i nakon svakog pada ponovno se penju na motor.
Ne govorimo olako o padovima jer njihovu priču s nama je podijelio upravo mlađi Karlo koji tek kreće u ovu sezonu nakon oporavka od loma ruke zarađenog na prošlogodišnjoj utrci. Isto tako, sezonu prije je doživio težu nesreću u kojoj je izgubio svijest na čak šest minuta, a uslijedio je oporavak po bolnicama od tri mjeseca. Ipak, kako smo rekli, Klanjčići se uvijek vraćaju motokrosu, tako da je Karlo već odradio prvu ovosezonsku vožnju.
– Ljubav prema motocrossu je zapravo krenula – ispod stola. Mene je bilo strah kad je tata znao upaliti motor pa bi pobjegao, ali s vremenom sam to prevladao i zahvaljujući njemu krenuo u motocross vode. On mi je ostao velika podrška te mi još uvijek pomaže i pokazuje što i kako. Svakako, da nemam roditelje kao podršku, teško bi mogao voziti s obzirom na financijsku zahtjevnost sporta – govori nam Karlo ističući kako je otac Mario krenuo dosta kasno u motokros, sa svojim 38 godina.
No, od tada je postao veteranski prvak i, kako nam govori Karlo, doma više ni nemaju mjesta za sve pehare.
– Prvo je počeo voziti sam za sebe i tu ga je vidio Nenad Šipek. Priča je to sad koja već traje 20 godina. A sad sam i ja kod njega i izvrstan je trener. Doduše, u Zagorju nemamo prave staze, već improvizirane na kojima treniramo, dok se za trke fokusiramo na Prvenstvo Hrvatske – kazao nam Karlo te se prisjetio samih početaka:
– Prije puno godina sam vozio motor snage 85ccm od prijatelja, za početak. No, tek prije četiri godine počinje moje pravo bavljenje utrkama, tada idem s 85ccm na 125 i sad vozim 250ccm klasu – govori Karlo.
Usponi i padovi
I on sam priznaje koliko je ovo opasan sport te se prisjeća pada u Pakracu od prije dvije godina.
– Taj dan na treningu sam imao drugo ili treće najbolje vrijeme, čime sam bio zadovoljan. Sam start nije bio toliko dobar, no nakon par krugova sam već ulovio trećeg, ali… – zastaje Karlo te nastavlja:
– U jednom skoku mi se motor sam ugasio i pao sam preko njega. Tako reći, nisam se dočekao na kotače već na glavu. Pukla mi je tad ključna i bedrena kost, imao sam natečenje i krvarenje mozga. Bio sam šest minuta bez svijesti. I onda kreće oporavak. Mjesecima po bolnicama i terapijama, koje ne znam kako bi izdržao da nisam imao roditelje i djevojku Emu koja me vozila u kolicima kad ni to nisam mogao sam – prisjeća se Karlo.
– Teško je riječima opisati koliku podršku mi pruža. Uz mene je u najtežim trenucima – kad sam bio u kolicima, kad nisam mogao van, kad nisam bio psihički najbolje. Vozila me, pazila, bodrila i što je najvažnije – razumjela. I danas, kad me pušta da idem na treninge, da se bavim opasnim sportom, nikad ne prigovara – jer zna koliko mi to znači. S njom mogu biti svoj, a uz nju imam sigurnost i ljubav koju mi ništa drugo ne može zamijeniti. Takvu osobu ne nalaziš svaki dan – i stvarno sam zahvalan što je ona uz mene – apostrofirao je Karlo.
Zanimalo nas je kako je onda skupio snage i ponovno sjeo ‘u sedlo’.
– Uff, kad sam bio u bolnici govorio sam im da prodaju sve, i motor i opremu. Uopće me tih dana nije zanimao motocross. Ali eto, nakon oporavka sam bio opet na motoru. Tako je to, jednostavno mi je to u krvi. Imam volju i želju pa se nadam trofeju ove sezone. Svakako moram poraditi na koncentraciji prije svega – kazao nam je Karlo.
U sportovima, bilo to ekipni ili pojedinačni, uvijek se gleda na neki omjer talenta i rada, ali Karlo ističe kako je u motocrossu najbitnija – kondicija.
– To je adrenalinski, brzi sport. Lako se može dogoditi da imate najbrži krug, no na kraju ste zadnji. Ništa bez kondicije jer ipak treba odvoziti svih 30-ak minuta koliko traje jedna utrka u b250 klasi. S druge strane tu je taj financijski dio, pa za motor treba izdvojiti oko 8000 eura u startu, 1500 za opremu kako bi bili zaštićeni, a gdje su tu još održavanje i generalke svakih 100 sati – govori nam Karlo ističući i ulogu ujaka Stjepana Osrečaka koji u boxu brine za njegov motor, da sve bude tip-top.
Psihološki aspekt
Koncentracija je također bitna, odnosno onaj psihološki aspekt. Stoga, nam Karlo skreće pozornost na psihološku pripremu koju prolazi kao vozač utrka.
– Za motocross vam ne treba vozačka dozvola. Za Prvenstvo Hrvatske je potrebna liječnička potvrda i licenca, a Prvenstvo Zagorja je otvorenog tipa pa može voziti tko hoće. Bilo je i tamo malo težih padova, ali to je sve normalno. Ako se želite baviti motocrossom morate biti svjesni da ćete kad-tad pasti. Često se dogodi da znamo unaprijed da dolazi pad, ali ne možemo ništa promijeniti. Tako je bilo na jednoj od posljednjih utrka. To nije dobar osjećaj, ali je bitno ustati – kazao nam je Karlo pa dodao što mama misli o svemu tome:
– Veliko hvala mojoj mami koja je uvijek tu kad ju trebam. Njezina podrška ne staje samo na riječima – ona je osoba koja će mi pomoći u svakom trenutku, bilo da sam slomljen fizički ili mentalno. Dok sam bio mali, često je bila u strahu za mene, pogotovo kad sam počeo s motocrossom i kad su krenule prve ozljede, ali to je potpuno razumljivo – mame brinu jer vole. Unatoč svom tom strahu, nikad me nije sputavala – pustila me da radim ono što volim, a sama je kroz to prošla ogroman osobni rast. I zbog toga je moja mama pravi heroj – ona je tiha snaga koja mi stalno drži leđa i koja me naučila kako voljeti i kako se boriti – poručuje Karlo i upućuje zahvalu i baki i djedu koji s nestrpljenjem iščekuju rezultate s utrka, baš kao i sestre. Dodajmo kako mama uz zasigurno brigu vodi i ‘Dar-mar obrt za čišćenje’.
Zahvala i isprika
Na kraju nas je oduševio gestom prema trenerima koja nije bila puna salvi zahvala kako to inače biva u sportskom svijetu, već jedna iskrena isprika.
– Iskoristio bih ovu priliku i da se ispričam svojim trenerima zbog nekih svojih postupaka. Nije mi namjera nikoga povrijediti, ali ponekad brzo reagiram, impulzivan sam i teško kontroliram emocije u trenucima stresa. Znam da to nije opravdanje, ali svjestan sam svojih grešaka i želim raditi na tome da budem bolji – ne samo kao sportaš, nego i kao osoba. Hvala im što unatoč svemu vjeruju u mene i guraju me naprijed – poručuje Karlo trenerima Nenadu Šipeku i Matiji Mađeriću (treneru boksa).
Ovom prilikom Karlo je zahvalio Dominicu i Saši Tešiću iz Poliklinike Medicatus.
– Oni me uvijek “namjeste” kad nešto iskoči, doslovno nas “popravljaju” nakon padova i ozljeda. I ne samo to, nego su i prisutni na svakoj utrci, što pokazuje koliko im je stalo do nas vozača. Isto tako veliko hvala i Rehab Masaže centru koji brine o mom oporavku i zdravlju – kazao je.
Kroz entuzijazam obitelji Klanjčić i nekolicinu istinskih zaljubljenika, sigurni smo kako je motocross u Zagorju u sigurnim rukama. Svaki trening, svaki skok, svaki poraz i svaka pobjeda – to je borba da se ovaj sport ovdje prepozna i poštuje, a Karlo nas ostavlja s mišlju “Motocross u Zagorju nije još velika scena – ali ima veliko srce. A kad imaš srce, imaš sve”.
