Piše: mag. psych. Sandro Kraljević
Menadžerske odluke rijetko su crno-bijele. Iza svake odluke – od strateške do operativne – ne stoji samo analiza podataka, već i unutarnji svijet onoga tko odlučuje. Emocije, uvjerenja, pristranosti, pritisci i unutarnji konflikti tihi su suputnici svake odluke. Psihologija donošenja odluka u menadžmentu upravo je to – razumijevanje kako ljudi stvarno odlučuju, a ne kako bi to “trebali“ raditi prema priručnicima.
Emocije kao skriveni suigrači
U poslovnom svijetu često se njeguje ideja racionalnog lidera – nekoga tko odlučuje hladne glave, temeljem činjenica. No stvarnost je da su emocije uvijek prisutne. Strah od pogreške, želja za potvrdom, potreba za kontrolom ili potreba da se nekome dokažemo – sve to ulazi u prostor odlučivanja, često nesvjesno.
Lider koji nije svjestan vlastitih emocionalnih stanja riskira da donosi odluke iz impulsa, iz nesigurnosti ili iz potrebe za brzim olakšanjem. S druge strane, lider koji zna prepoznati svoje emocije može ih koristiti kao dodatnu informaciju – ne da odlučuje umjesto logike, već da je nadopunjuje.
Kognitivne pristranosti u odlučivanju
Naše odluke rijetko su potpuno objektivne. Mozak koristi prečace kako bi donosio brze odluke, ali ti prečaci često vode do pogrešaka. Neki od najčešćih oblika pristranosti u menadžmentu uključuju:
- Efekt potvrde – tražimo informacije koje potvrđuju naše postojeće uvjerenje, a ignoriramo one koje ga osporavaju.
- Efekt sidrenja – preveliko oslanjanje na prvu informaciju koju dobijemo.
- Averzija prema gubitku – veća spremnost da izbjegnemo gubitak nego da ostvarimo dobitak.
- Iluzija kontrole – precjenjivanje vlastite sposobnosti da utječemo na ishod.
Svijest o tim mehanizmima ne eliminira njihovo djelovanje, ali omogućuje distancu – onu ključnu sekundu prije nego što nešto odlučimo, u kojoj možemo zastati i provjeriti: Jesam li objektivan ili ponavljam poznat obrazac?
Okruženje i kontekst odluke
Odluke se ne donose u vakuumu. Kultura organizacije, dinamika tima, vremenski pritisak, prethodna iskustva – sve to oblikuje kako i kada ćemo nešto odlučiti. U toksičnim kulturama, menadžeri često donose odluke iz straha ili opreza. U sigurnim i poticajnim okruženjima, veća je vjerojatnost da će odluke biti hrabrije, inovativnije i dugoročno održivije.
Lideri koji stvaraju kulturu u kojoj je dozvoljeno pogriješiti i učiti iz toga, dugoročno donose bolje odluke – jer stvaraju prostor u kojem je moguće misliti, a ne samo reagirati.
Intuicija nije suprotnost analizi
Iskusni menadžeri često govore o “unutarnjem osjećaju“. Intuicija se ponekad percipira kao suprotnost racionalnoj analizi, no zapravo je riječ o brzom prepoznavanju obrazaca temeljenom na iskustvu. Kada netko godinama vodi timove, donosi odluke i promatra ishode, njihov mozak razvija sposobnost da “prepozna“ situacije čak i prije nego što ih svjesno obradi.
Intuicija nije magija. Ona je rezultat iskustva i prisutnosti. No da bi bila korisna, mora biti provjerena kroz pitanje: Na čemu temeljim ovaj osjećaj? Kad se intuicija spoji s analizom, donosimo najzrelije odluke.
Donošenje odluka u menadžmentu nije samo pitanje strategije, već i samosvijesti. Što bolje razumijemo sebe, svoje emocije i kognitivne obrasce, to bolje upravljamo procesom odlučivanja. Psihološki svjestan lider nije onaj koji zna sve odgovore, već onaj koji zna stati, promisliti i birati – ne iz impulsa, nego iz jasnoće.
