Piše: mag. psych. Sandro Kraljević
Iza nasmiješenih lica, samouvjerenih prezentacija i impresivnih titula, u tišini mnogih korporativnih ureda živi isti osjećaj: Nisam dovoljno dobar. Uskoro će svi otkriti da nemam pojma što radim. To nije skromnost. To je sindrom varalice – unutarnje uvjerenje da nismo zaslužili svoj uspjeh i da smo tu “greškom“, bez obzira na objektivne dokaze o postignućima.
Kako izgleda sindrom varalice?
Sindrom varalice ne bira – zahvaća i juniore i seniore, i perfekcioniste i kreativce, i visokoobrazovane i one s godinama iskustva. Najčešće ga prate misli poput:
- Dobili su pogrešan dojam o meni.
- Imam samo sreće.
- Nisam kao ostali, samo dobro glumim.
Ljudi sa sindromom varalice često rade više nego što je potrebno, iz straha da će ih netko “pročitati“. Ne traže povišice, ne ističu se, izbjegavaju priznanja. A unutra – stalna anksioznost i nesigurnost.
Zašto je tako izražen u korporativnom svijetu?
Korporativno okruženje često njeguje kulturu performansa – rezultati, metrika, prezentacije. U takvom sustavu se rijetko cijeni proces, a često samo ishod. Kada nema prostora za ranjivost ili otvoren razgovor o sumnjama, ljudi nauče šutjeti. I usporedba s drugima postaje svakodnevica.
Dodajmo tome stalnu kompetitivnost, brzu dinamiku i visoka očekivanja, i dobivamo savršen teren za razvoj osjećaja da nikad nismo dovoljno.
Tko je posebno ranjiv?
Iako se može javiti kod svih, posebno su mu sklone osobe koje dolaze iz manjinskih ili marginaliziranih skupina – žene u muškom kolektivu, mladi lideri, ljudi koji mijenjaju branšu ili dolaze iz različitih kulturnih konteksta. Osjećaj “nepripadanja“ dodatno pojačava uvjerenje da uspjeh nije rezultat sposobnosti, već slučajnosti.
Kako se nositi sa sindromom varalice?
Prvi korak je osvještavanje. Dati ime tom osjećaju već smanjuje njegovu moć. Nisi jedini. Nisi sam.
Drugi korak je prepoznavanje realnosti – zabilježi vlastite uspjehe, podsjeti se na konkretne doprinose. Prihvati da perfekcionizam nije uvjet vrijednosti.
Treći korak je otvoren razgovor. Kada lideri podijele svoje ranjivosti, otvaraju prostor drugima da budu iskreni. U takvom okruženju, sindrom varalice gubi tlo pod nogama.
Sindrom varalice ne nestaje preko noći. Ali kad se prepozna, normalizira i o njemu se počne otvoreno govoriti, gubi moć. U korporacijama koje žele biti održive, neophodno je stvoriti prostor za autentičnost – gdje uspjeh ne skriva sumnju, već ju može izraziti. Jer jedino kad prestanemo glumiti da uvijek znamo, počinjemo stvarno rasti.
