Poznati zagorski trener Srećko Mlinarić danas je poginuo u nesreći na radu. Zagorski nogomet i sport općenito, ostali su u šoku.
Osjećam se počašćenim da sam, Mlinka, bio dio tvog života i želim, jer ne znam kako drugačije, da ovako izustim riječi zahvale i izreknem slovo oproštaja u ovom trenutku rastanka. Tvoj životopis, Mlinka, uistinu je bogat.
Kineska mudrost kaže da postaješ čovjek kad dobiješ dijete, napišeš knjigu i posadiš drvo. Ti si ostavio trag u svakom klubu kojem si igrao, u svakom klubu gdje si učio mladež i gdje si radio sa seniorima – imaš dvoje odrasle djece; napisao si “brdo knjiga“ o svom životu; jedino ne znam jesi li ikad posadio kakvo stablo. Nadam se da jesi, ali i bez toga za mene si bio čovjek.
Međutim, pravi, istinski razlog što ovo pišem, jeste da slavimo jedan plodonosan i dug život.
Vi, koji ovo čitate, svakako od mene očekujete da pokojnika hvalim. Ja to neću uraditi zbog reda i običaja, već zato što je to istina.
Zamislite kakva je bila privilegija sjediti i šutjeti u društvu tog i tolikog čovjeka.
A Mlinka je prihvaćao sve. Vezivao je ljude za sebe.
I išao je kroz život spuštenog garda, valjda smatrajući ‘a priori’ da su ljudi nalik njemu, dakle dobri.
Nažalost, nisu. Bar ne uvijek.
“Dobar se čovjek nikada ne grize što drugi ne priznaju njegove zasluge; jedina mu je briga da sam ne bi prezreo tuđih zasluga“, a upravo ove riječi Konfučija najbolje govore o Tebi, dragi Mlinka.
Svi znamo da si uvijek bio tu. U dobrim i u lošim vremenima za Zagorec. Podmetnuo si leđa kad god je zatrebalo. Trener mnogih generacija. Omiljen od svih.
Mlinka, smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kad ih svi zaborave. Ti ne moraš brinuti. Tvoji prijatelji, tvoji kolege, suigrači, učenici i prijatelji te svakako obitelj nikad te neće zaboraviti.
Ovom času rastanka odgovaraju riječi pjesnika i mislioca koji o smrti na sebi svojstven način pjeva i glasno razmišlja: “Bijah uzvanik na svetkovini ovoga svijeta, i zato mi je život blagoslovljen. Moje su oči vidjele i moje su uši čule. Na toj svečanosti pade mi u dio da sviram na svom glazbalu, i ja sam učinio sve što sam mogao. I sada se pitam nije li konačno došlo vrijeme da uđem i lice Ti vidim, i tihi svoj pozdrav tebi prikažem?”
Uvjeren sam da je i naš dragi Mlinka učinio sve što je mogao da bi njegove oči vidjele i njegove uši čule ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube i koji za njega rade.
Ovo nije prigoda žalosti ni tuge, ako i jest povod boli.
U ime živoga traga što ostavljaš Mlinka, u ime duha koji nadživljuje zemna ograničenja, neka ti je laka hrvatska zemlja koju si neizmjerno volio.
