U mjestu Gornje Jesenje, smještenom u zagrljaju zagorskih brežuljaka, već desetljećima živi i diše jedno posebno kulturno srce – AKUD Žensko kazalište.
Riječ je o amaterskom kulturno – umjetničkom društvu koje nije tek skupina ljudi zaljubljenih u dramski izričaj. AKUD u Jesenju je način života, zajednica, kulturna okosnica mjesta – svojevrsni brend Gornjeg Jesenja. O kazalištu koje traje više od pola stoljeća i o ljudima koji ga nose iznutra, razgovarali smo s Milkom Maligec Štos, jednom od osnivačica, Silvijom Bartol, sadašnjom predsjednicom te Gordanom Maligec, glavnom glumicom i tajnicom AKUD-a.
“Kod nas AKUD nije samo kazalište – to je život u punom smislu”
– Naš AKUD nikad nije bio jednoslojan. U svim je porama života. Mi ne ‘čuvamo tradiciju’ na umjetan način – mi taj život živimo – objašnjava Gordana Maligec.
Ta rečenica možda najbolje opisuje filozofiju ovog društva: amaterizam u duhu, ali profesionalizam u pristupu. Svaka članica, a sve češće i član, u ovom društvu zna – red postoji, ali ne kao forma moći, već kao temelj suradnje.
– Ne moramo se svi slagati, ali red se mora znati. Ne možemo svaki na svoj kraj vući, moramo ukalupiti našu različitost u zajedništvo – kaže Gordana.
Silvija Bartol, aktualna predsjednica, potvrđuje tu logiku kroz praksu:
– Uvijek pričamo u množini – ‘mi smo napravili’. Da pitaš nekoga iz publike, rijetko tko zna tko vodi ovaj AKUD, tko sve glumi, vjerojatno ne bi znali reći. Svi su čuli za Žensko kazalište, a ima društava gdje se zna samo za jednu osobu, a drugi kao da su kulisa. To nama nikad nije bilo bitno. Plakati naših predstava su AKUD, a ne ime i prezime. To smo mi – AKUD – ističe Bartol.
Od polja do pozornice
Prisjećajući se početaka, Milka Maligec Štos otkriva koliko je bilo teško ženama u ruralnom kraju 70-ih i 80-ih godina izaći iz svakodnevice i stati na scenu.
– Radile smo na polju, imale obitelj, posao – a onda još i gluma. Sjećam se kad smo prvi put nastupale, netko je rekao da smo na pozornicu stupile ‘ko dobar vojnik’. Bile smo ukočene, ali smo imale hrabrost – kazala nam je Maligec Štos dodavši kako su odmah počeli raditi kabaret predstave, malo skečeva, malo smijeha, malo plesanja, za svakog po nešto u publici. I tako do dan danas.
U toj prvoj skupini bilo je 10 do 15 žena, uglavnom u tridesetima, koje su hrabro kročile u svijet kazališta bez ikakvog formalnog znanja, no s velikom ljubavlju. Muškarci?
– Na početku se nisu ni usudili pridružiti. Skrili su se po gostionama, a kad su čuli pljesak, onda su se pojavili – smije se Milka.
– Danas je puno lakše ženama jer su ljudi osviješteni nekim stvarima. Prije je to bio dosta veliki problem. Čak i kod onih koji su podržavali ženu da se bavi tako nečim, drugi su pričali okolo “kaj bu tvoja žena, kaj bu ona glumila, kud ona hodi“. To je svojevrsna borba za opstanak – dodaje Milka.
Publika ih zna, imena nisu važna
U Jesenju gotovo da nema kuće u kojoj netko nije povezan s AKUD-om.
– Imamo obitelji u kojima već četvrta generacija sudjeluje – ponosno ističe Silvija. Djeca od najranije dobi znaju što je AKUD i aktivno se uključuju u radionice i predstave.
A i šire – AKUD Gornje Jesenje je poznat po potpori drugima.
– Mi nismo ‘jalni’. Pomogli smo mnogima. Kvartet Gubec, Kavaliri – prvi nastupi, pune dvorane, a nitko ih nije znao. Mi im damo priliku. To znači puno. Pomogneš, napraviš sve i onda dođu do jedne razine kada misle da su veći i jači, bolji od drugih. To nije takmičenje. Tada se mi povlačimo. Trebaš ti opstati 50 ‘ljet’. Neki se tako uzdignu pa onda dvije tri godine ne nastupaju nigdje – kaže Gordana dodavši kako u AKUD-u nitko ne solira, u smislu i da je sam zaslužan za nešto, već svi imaju svoj doprinos jer, kako kaže, ‘jedan čovjek ne može biti društvo’.
Kazalište kao oslonac i utočište
Povijest ovog društva nisu samo nastupi – već i zajednička snaga u teškim trenucima. Gordana se prisjeća jednog posebno dirljivog momenta:
– Naša osnivačica je iste večeri kada joj je umrla sestra, odigrala predstavu jer ulogu nitko drugi nije mogao preuzeti. Rekla je: ‘Čeka nas 400 ljudi. Moram to odraditi’. To su jedni od najgorih, ali ujedno i najboljih nastupa jer u takvim situacijama pokažeš snagu koju imaš – prisjeća se Gordana.
Kazalište je tu i kad boli, i kad je teško, i kad treba plakati, ali i nasmijati.
– Bilo je i zaboravljanja teksta, padanja u kanalice u štiklama, improvizacija bez rekvizita. Publika misli da je to dio predstave, a mi se sami sebi čudimo. Kad podvučeš crtu, uvijek je to pozitivan stav prema svemu tome. Nije uvijek glatko, ali samo lijepe stvari pamtimo. I ono što je loše okrenemo na šalu – dodaje Silvija kroz smijeh.
Pučko kazalište – ali ozbiljno
Gordana naglašava važnost pučkog teatra i žali zbog činjenice da Krapinsko – zagorska županija još uvijek nema vlastito kazalište.
– To je za narod – za kvalitetu života. Kulturno središte je potreba, a ne luksuz. Ljudi u Jesenju su odgojeni da idu u kazalište, da se urede za predstavu. Drugdje toga nema. Žao mi je što Krapina nema profesionalno kazalište, a nadam se da ću ga dočekati za života. AKUD, Tuhelj, ‘Naša lipa’ – još su rijetki bastioni kvalitetnog pučkog teatra. ‘Histrioni’ su to nekad bili, danas nisu više na razini. Mi se ne trebamo sramiti svoje razine. Naše mogućnosti i resursi su kako god okrenete ograničeni i stvarno nam nedostaje institucija kao što je kazalište – zaključuje Gordana.
AKUD Žensko kazalište Gornje Jesenje nije samo mjesto susreta glume i tradicije. Ono je živi organizam zajednice – prostor podrške, rasta, smijeha i suza. Kazalište gdje svi sve rade, gdje nije važno tko si, već što zajedno stvarate. Kazalište koje se ne pamti po imenima, nego po osjećaju koji ostaje kad se spušta zastor.
A možda je upravo u tome tajna njihova uspjeha – nisu nikad glumile kazalište. One su ga – živjele. I još uvijek ga žive.
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
