Podjela nasljedstva često je izvor nesuglasica među članovima obitelji, no malo tko razmišlja što se događa kad pokojnik iza sebe ostavi imovinu – a nasljednika nema. Zvuči nevjerojatno, no takve situacije nisu rijetkost, osobito kada se potencijalni nasljednici odreknu svojeg dijela nasljedstva.
Odgovor na takvu situaciju vrlo jasno daje Zakon o nasljeđivanju.
Što ako nema oporuke?
Nasljedno pravo stječe se smrću ostavitelja, i to na temelju oporuke ili – ako ona ne postoji – zakona. Pravo na nasljedstvo može se i odbiti, što u nekim slučajevima nasljednici i učine, najčešće zbog dugova pokojnika ili imovine koja im stvara trošak.
Ukoliko pokojnik nije ostavio oporuku, nasljeđuju ga zakonski nasljednici prema redoslijedu nasljednih redova. Najbliži nasljedni red ima prednost pred daljnjima. No, ako nema nasljednika – bilo zato što ih stvarno nema, bilo zato što su se svi odrekli svojeg prava – tada na scenu stupa država, točnije jedinica lokalne samouprave.
Što kad nema nasljednika?
Ostavština bez nasljednika zakonski postaje ošasna imovina, a pripada općini ili gradu na čijem se području nalazi. To znači da, primjerice, ako je pokojnik imao kuću u Donjoj Stubici, a nije imao nasljednike, ta kuća prelazi u vlasništvo Grada Donja Stubica.
Zakon tu jasno razlikuje nepokretnu i pokretnu imovinu, gdje nekretnine prelaze u općinu ili grad u kojem se nalaze, a pokretnine pripadaju općini ili gradu gdje je pokojnik imao prebivalište ili boravište u trenutku smrti.
U oba slučaja, općina ili grad nasljeđuju u istom pravnom statusu kao i nasljednici, s tom razlikom da oni toga nasljedstva ne mogu odreći – dužni su ga prihvatiti.
Ova zakonska odredba ne samo da osigurava da imovina ne ostane bez vlasnika, već i omogućava jedinicama lokalne samouprave da takvu imovinu potencijalno stave u funkciju – bilo kroz prodaju, bilo kroz stavljanje u javnu namjenu.
