Odgovor što je to biti čovjek i je li on zapravo mjerilo svih stvari, zapravo jedino upravo njega kao takvog muči. A ono po čemu je još jedinstven u prirodi je umjetnost, odnosno rad koji nije nužno vezan uz golo preživljavanje. Primjeri toga nas prate kroz čitavu povijest, od pećina na jugu Francuske, preko renesanse i elitizma u 20. stoljeća pa sad sve do Pregrade, gdje je mlada umjetnica Dora Kolar otvorila, kako to ona kaže, svoju prvu samostalnu izložbu fotografija pod nazivom ‘S druge strane’.
Poriv za izražavanjem
S obzirom na to kako sama izložba ostaje otvorena do rujna, a Dora Kolar inače radi u istoj zgradi gdje je izložba nalazi pruža se jedinstven prilika za uživanje u fotografijama na jedan drugačiji način koji smo i mi iskoristili, kako bismo saznali što je to ‘s druge strane’, ali i sve ono što pokreće umjetnicu na stvaralaštvo i kakve veze imaju tu ljudi.
– Cijela misao vodilja, a u ostalom i diplomski rad mi je bio ‘Umjetnost kao potreba’ je moja smatranje kako umjetnost ne bi trebala biti pretenciozna pa makar je i ovo sad izrečeno pretenciozno. No, umjetnost mora biti dostupna svima jer iako nije primarna stvar, postoji taj poriv za izraziti se – govori nam Dora Kolar koja je priznaje kako je od malena imala tu privilegiju biti izložena raznim prekrasnim umjetnostima – od glazbe do slikarstva pa je, kako kaže, bilo nemoguće ne zapitati se što bi mogla stvarati.
– Kad je došlo vrijeme za upisati srednju školu, sve moje kolegice krenule su u ekonomsku pa sam mislila i ja, ali preglasao je taj neki glas razuma za ići raditi ono što voliš te sam upisala Grafičku u Zagrebu. Kad dolaziš iz male sredine u neki veći grad gdje se sve spaja tek onda vidiš što ne znaš i s čim se sve možeš baviti. No, ipak ta umjetnost ne bi smijela biti u kabinetima samo za neke određene ljude nego dostupna svima, što sam si i kroz školovanje potvrdila. Naravno, imamo i respekta prema umjetnicama koje rade te famozne trokute jer oni su nekako došli do toga, ali što stvaram mi je bitno da moja baka kuži – objasnila nam je Dora.
Na tragu toga možemo primijetiti kako elitizam u umjetnosti za koji je trebalo imati određena predznanja, polako, ali sigurno nestaje. Dogodilo se to pojavom koju nitko nije mogao predvidjeti budući da su novi vidovi umjetnosti pronašli svoje mjesto na društvenim mrežama.
– Koliko god društvene mreže izgledaju zastrašujuće one su nama ipak vratile neke ljudske vrijednosti jer se ohrabruje izražavanje na način na koji je prirodan, bez pretvaranja i dokazivanja. Uvijek bude influencera koji budu prikazali iskrivljene vrijednosti, ali gledam kad sam bila dijete kakve stvari su nam bile plasirane kao vrijednosti i kakav moraš biti, jedan okvir. Sad postoji otvoreni koncept, možeš sve probati pa odabrati i da možeš slobodno pogriješiti – govori nam svoje mišljenje Dora.
Primarni vid umjetnosti koji je možda ponajviše beneficirao od ovakve demokratizacije je fotografija odnosno mediji s kojim se bavi naša umjetnica.
– Ona je uvijek bila tu, to je ono moje prvo. Sjećam se i prvog aparata kojeg sam dobila od tate za jedna školski izlet, a budući da je bio analogni, možete pretpostaviti kako je to završilo. Pazila sam kako ne bi ostala bez filma jer je imao samo 36 fotki, pa sam na kraju otvorila kako bi provjerila i eto ostalo mi je samo pet fotografija s izlaza. No, fotoaparat mi je ostao u rukama cijeli život, a najveći utjecaj je bio upravo tata koji je volio bilježiti momente pa mi je to bilo nešto sasvim normalno. Ako je trenutak poseban, moram ga zabilježiti te sam time kužila kako se okolo događaju posebne stvari i nije svaki trenutak svakome važan. Ali, ako ga uhvatiš i napišeš nešto o njemu možda budu i drug shvatili što je tu važno – kazala je Dora dodavši kako danas rijetko koje sjećanje prolazi bez da se zabilježi.
Konceptualna fotografija
Inače, otvorenje izložbe ‘S druge strane’ bilo je 14. lipnja, a predgovor je napisao poznati i priznati zagorski fotograf Slaven Janđel.
– Neki bi rekli da je to lijepa konceptualna izložba fotografija i teksta. Kad bi jedno isključivalo drugo ne bi to bili to, ovako smo dobili cjelinu svima shvatljivu. Uz to, fotografije su dobile neku vrstu života s izložbom koji je trajao tu jednu večer kad su ljudi skupno čitali, taj trenutak više ne postoji jer više nema cure na violini. Nekad su ljudi hodali u Zagreb na izložbe, a imaš tu crkve i kapelice koja su prekrasne slike, znači ljudi su bili izloženi umjetnosti i ona jest sveprisutna bez obzira na to što su ovo ruralni krajevi. Sad sam imala priliku izložiti na prostoru i zašto ne bi dodala još malo pa da sve klikne – rekla nam je Dora Kolar koja također istražuje i povijesne fotografije iz ovih krajeva pa dodaje kako se ipak ne može govoriti o nekom zasebnom stilu kako je to slučaj s naivom ili glazbom jer ipak je fotografija novi mediji.
Bila je ovo i prilika za prisjetiti se dosadašnjeg puta umjetnica jer, kako smo rekli, bila je ovo prva samostalna izložba fotografija, ali iza mlade Pregračanke stoji već duži popis što skupnih izložbi, što izložbi konceptualne prirode.
– Prava samostalna izložba bila nije je ‘Lijepa naša 2.0’ koja je nastala još na fakultetu kod profesora Nike Mihaljevića, koji nam je dao zadatak interpretirati pjesmu u slobodnom obliku. Pritom nam je samo napomenuo tko vam može zabraniti da nešto napravite pa sam tako pitala 25 ljudi, koliko imamo kvadratića na grbu, da izrecitiraju himnu. Neki nisu znali ni naslov, a samo dvoje je moglo recitirati od početka do kraja. To je stanje u državi – kazala je Dora naglasivši kako su joj ljudi inspiracija.
– Rijeko fotografiram bez čovjeka u sceni, pa makar i sebe s timerom. Fotografija je nastala od čovjeka, ne bude ju cvjetić napravio, a to znači kako on kao subjekt određuje njezinu emociju. Kad su pejzaži u pitanju ili mrtva priroda, ta fotografija je lijepa i točka, to nije loše, ali ako staviš čovjeka, majku koja plaće, imaš priču – kazala nam je Dora koja je svjesna kako dolazi iz malog kraja gdje se može naslušati sveg i svačeg pa to i treba prenijeti van u umjetnost.
Svim mamama i tatama kad se spomene riječ umjetnosti i želja za bavljenjem isto, vjerojatno se diže kosa na glavi jer uvrijeđeno mišljenje je kako se od nje ne može živjeti. Tek rijetki umjetnici uspijevaju skrpati kraj s krajem, a u fotografiji isto kao i u glazbi najviše novaca ima u svadbama.
– Definitivno se od fotografije može živjeti. Samo možda ne funkcioniram tako gdje bi gledala kako se naplatiti. Ipak, sve je pitanje koliko imaš poduzetničkog duha. Ima ljudi koji znaju prodati sve i svašta pa i konceptualnu priču. Ako može lik na Pagu prodati izmet magarca turistima, može i konceptualna fotografija proći – kazala nam je Dora koja skreće pozornost kako s analognu fotografiju doduše treba i početno ulaganje jer za jedan film, kako kaže napraviš dva ručka. No, sve se isplati kad možeš donijeti u dnevni boravak fizički album i pokazati ga prijateljima.
