Početkom kolovoza u Hrvatskoj se prisjećamo se dana ponosa i slave naših vojnika koji su domovinu obranili u Oluji. No, svakog studenog prisjećamo se s pijetetom žrtava u Vukovaru i Škabrnji.
U Domovinskom ratu na prvoj crti našli su se i brojni Zagorci, Varaždinci i Međimurci koji ni u najluđim u snovima nisu sanjali postati ratnicima, već su tek trebali započeti svoje karijere u tvrtkama i poduzećima.
Sudbina je to i našeg sugovornika Tomislava Bedenikovića, koji sad živi mirnim životom u Vižovlju kraj Velikog Trgovišća, provodeći dane uglavnom u vinogradu i lovu te brizi o domaćim životinjama. Ali te, 1991. godine kad je trebalo, bio je u Vukovaru kao član najelitnije postrojbe koje smo imali – 1. gardijske brigade Tigrovi, kao zapovjednik voda 4. bojne – Gavranova, s tek 21 godinom.
– Nisam želio biti vojnik, jer da jesam, upisao bih vojnu školu ili pak policijsku akademiju. No, kad je došla 1990., odmah sa se prijavio, ali moram reći, nitko nije mislio kako će to postati rat takvih razmjera. Mislili smo da će to biti nekakva čarka pa smo tako kao policajci otišli u Vukovar – kazao je na početku Bedeniković, čiji vojni put počinje 25. svibnja te ratne godine.
– Odlazak u Vukovar bio je 18. lipnja kad smo krenuli iz Rakitja u autobusima zbog, kako su to tada zvali, posljedičnih nemira, ali već tada se nije moglo u Borovo selo. Četnici su već imali svoje hajke, a sve ih je štitila Jugoslavenska narodna armija – priča nam Bedeniković.
Pat pozicija
Dolaskom u grad, govori nam Bedeniković, ničim se nije dalo naslutiti što vrije ispod površine.
– Vukovar je bio miran grad, ali čim bi pala noć, počele su barikade. Lokalni Srbi bi na njih odlazili, a ujutro bi se vraćali na posao kao da se ništa nije dogodilo. Svakako je to bio smišljen plan, vjerojatno od KOS-a koji je u to vrijeme bio vrhunski u svom poslu – opisuje Bedeniković te se prisjetio prvog ispaljenog metka:
– Prvi vatreni okršaj imali smo 28. lipnja na Domu tehnike, kad su na nas direktno zapucali i mi smo im vratili. Taj put smo prošli bez mrtvih, ali sutradan su nam ispred kafića ustrijelili dva gardista u ophodnji – kazao nam je Bedeniković koji je i sam bio ranjen i to već idućeg tjedna u Sotinu, no kako nam junački kaže, nije bilo ‘hudo’.
– Nas je najviše kočila zapovijed po kojoj nismo smjeli vratiti vatru prema uniformama JNA. A oni svi su bili u njima. Bila je to šugava pat pozicija koja je išla njima na ruku jer su radili što su htjeli. Jednom smo uspjeli riješiti mitraljesko gnijezdo, ali već sutradan smo ih morali predati jer su to bili ‘civili’ – objašnjava nam zapovjednik Tigrova.
Situacija iz loše u goru, promijenila se u kolovozu kad je počela otvorena agresija i raketiranje te je tu Bedeniković objektivan i kaže kako je naših 2000 dečkiju junački izdržalo i više nego što je ljudski moguće jer s puškom na tenk se ne može.
Bedeniković nakon ranjavanja u Vukovaru odlazi na drugi teren i to u Kostajnicu.
– S današnjim predsjednikom naše udruge tamo sam zarobljen i odveden na Manjaču. S nje smo se vratili 9. studenog, a Vukovar je pao za dva dana. Jednostavno, što ne ide, ne ide. Išao sam nedavno pogledati gdje mi je pajdaš Stjepan Haramina pognuo. Dečki su dolje išli u ispomoć. Napadala ih je formacija od 800-1000 ljudi, a njih 10 je išlo pomoći njima 40. To je bila volja i srce, znali su, ali nisu pobjegli – govori nam Bedeniković kojeg nam je otkrio kako je preživio koncentracijski logor:
– Proživljavali smo kao i svi drugi – od danas do sutra. Pomiriš se s time da oni rade što žele nad tobom, ali nada nije umrla jer iz svoje kože ne možeš. Nije me čak ni toliko boljelo kad sam bio ranjen, nego kad sam bio zarobljen. Kad vidiš tko te je zarobio, jednostavno te mrak primi. Nismo mi bili vanzemaljci i svemirci, već ljudi koji su dali sve od sebe – poručio je zapovjednik Bedeniković naglasivši još jednom kako te 91. je bila razlika i u oružju s njihove strana i u srcu s naše.
Srce je pobijedilo
Kako nam govori, Vukovar je morao izdržati i je, dok se nisu ustrojile pričuvne brigade Hrvatske vojske.
– Pred Oluju smo imali već modernu vojsku na respektabilnom nivou. Došli smo u tehnici ‘al pari’ u svemu njima i tad se vidjelo kako smo dvije klase kvalitetniji. Tad su vidjeli kako je to kad smo jedan na jedan, a imamo sve isto – rekao nam je Bedeniković koji je kraj rata dočekao u Ogulinu.
– Bio sam na obilježavanju 30 godina dolaska Tigrova u Ogulin i za divnu stvar, vidio sam našu nekadašnju vojarnu koja je danas jedan od najljepših vrtića – dodao je Bedeniković.
Kad smo kod modernih vremena, morali smo se osvrnuti i na trenutačno situaciju s braniteljima u KZŽ. Naime, pomalo pompozno najavljen je Veteranski centar u Krapini, no Tigrovi nisu oduševljeni tom idejom.
– Situacija među braniteljima jest loša. Ministar Medved, doduše trudi se, ali ne može niti on sve sam bez adekvatne podrške. A sad taj Veteranski centar. On je na totalno krivom mjestu jer smo tijekom 30 godina mogli vidjeti što se događa kad se gura branitelje u urbano i zgusnuto mjesto. Tim ljudima treba priroda i mir, čega u Zagorju imamo na pregršt. Pogledajte samo Sutinske Toplice koje su zarasle, a termalna voda teče uludo. Ovo u Krapini je nesretno rješenje, no u svakom slučaju bolje igdje nego nigdje – suglasni su Tomislav Bedeniković i predsjednik udruge Zdravko Ivanek.
Oni su, vrijedi istaknuti, trenutačno u fazi snimanja dokumentarnog filma o ratnom putu svih svojih suboraca, a premijera bi, kako nam kažu, trebala biti idućeg lipnja.
Od modernih tema s nekadašnjim ratnicima dotaknuli smo se i vojnog roka. Tu su isto suglasni.
– Jako dobra stvar s kojom kasnimo barem 10 godina. Nekad smo imali najbolju pričuvu u Europi, a sad imamo rupu od 15 godina. Nije to samo zbog rata već, kako svjedočimo, ima sve više elementarnih nepogoda, a jedino vojska na to može adekvatno reagirati. Primjer toga je tragedija u Gunji jer da smo tada imali dvije inženjerske brigade, nasip bi bio zakrpan za 48 sati, a oni su vijećali 10 dana o izvođaču radova. Sad će se opet potrošiti milijarde eura za nešto što smo već imali, jer vojska jest trošak, no ona je neophodna ako danas želiš opstati u ovom svijetu – govore nam Tigrovi koji su i sami u mladosti prošli vojnu obuku koja im je itekako dobro došla u Domovinskom ratu.
Istina o Domovinskom ratu
Tu Bedeniković ističe kako u svijetu nestaje pacifizam što mu nije ni malo drago, a branitelji gube respekt u društvu. Zbog toga je aktivan u edukaciji mladih o istini Domovinskog rata.
– Iznenađen sam kad dođem u srednje škole, gdje djeca imaju percepciju da je Domovinski rat bio greška. On to jest bio, ali nikako ne našom krivnjom jer mi nismo bili ti koji su išli u Srbiju. Nego su oni došli k nama, nas gušiti u našem dvorištu. Bio sam tek dvije godine stariji od tih maturanata kad sam prvi put pucao u ratu, no svjestan sam da se to nije moglo izbjeći. Nažalost, ima ljudi koji danas relativiziraju krivnju i čak ju nama nameću, a djeca sve to upijaju – kazao nam je Bedeniković.
– Mi se sad s tim borimo tako da odlazimo u Vukovar, obilazimo sve grobove naših dečkiju za koje znamo. Imamo i projekt u Zlatar Bistrici, od kud nam je Ivica Gršić, suborac koji je poginuo, pa želimo napraviti bistu njemu u čast i pokrenuti inicijativu za nazvati osnovnu školu po njemu, jer ju je pohodio. Tu nam je i Županija izašla u susret, a kad bi i drugi bili takvi, mislim da bi svi naši problemi s današnjih 100, spustili na 20 posto – kazao nam je Bedeniković.
On će također ove godine otići u Vukovar.
– Idem iz pijeteta i poštovanja, ali ne volim tamo dolaziti gdje sam bio ranjen. Pokušavam te uspomene anulirati i sjećati se samo dobrih vremena sa suborcima. Osobno ne ulazim u Vukovarsku bolnicu. Tamo sam bio pacijent i to mi je životni stres. Škabrnju bolje prolazim jer tamo nisam osobno bio. Najgore mi je pak, zbog dečkiju koji su dolje ostali zauvijek, a ne zna im se grob ni tko, kako i kaj su napravili s njima. Isto i s Kostajnice, gdje su završili? – zapitao se Bedeniković i dodao za kraj:
– Kao bivši specijalac idem i u Borovo selo, gdje i danas četnici vladaju, a hrvatska policija ne ulazi. Nikad ni jedan pripadnik vlasti Borova sela nije došao zapaliti lampaš za 12 naših policajaca, ni nikad neće. Oni su bili i ostali četnici i nitko ih ne dira, a nas bi najradije zatvorili – zaključio je Tomislav Bedeniković, jer 18. studenoga, kaže, nije dan slavljenja žrtve već iskazivanje suosjećanja kojeg žrtve nisu dobile za života.
