Piše: Milorad Videković
U tjednu koji polako odlazi u povijest dogodila se iznenađujuća ostavka koja je zatekla medije i sve oni koji prate veterane Zagorca jer je Dražen Šimunić, alfa i omega veterana, podnio neopozivu ostavku na mjesto člana Izvršnog odbora i Skupštine kluba te voditelja veterana.
Zaista iznenađujuća, ako za nikoga za mene je, jer pratim veterane više od 25 godina koliko je na čelu bio Dražen Šimunić i upravo njegovim dolaskom i neumornim radom uz, svakako, igrače godinama se stvarala ekipa koja je ostavila zaista pravi trag u veteranskom nogometu, ne samo Grada i Županije, već i Hrvatske. Moju tvrdnju potkrepljujem samo s nekoliko podataka uz napomenu da neću sve nabrojati jer nemam toliko prostora: 19. puta uzastopce prvaci Županije, 13. puta prvaci dvoranskog prvenstva Županije, jednom osvojili naslov prvaka Hrvatske, da bi na dvoranskom prvenstvu veterana Hrvatske dva puta bili prvaci, na Liga Kupu veterana ZNS-a jednom 1. jednom 2. uz napomenu da to natjecanje ‘živi’ tek drugu godinu. No, osim na sportskom planu prepoznati su i društvenoj zajednici – dobili su bezbroj priznanja Grada, Županije i HNS-a.
I kad sada pogledam rezultate veterana, jednostavno ne mogu se oteti dojmu i pitanju – zašto ostavka?
Možda najbolje o razlozima ostavke govori dio teksta same ostavke u kojoj, između ostalog, piše: “Dosta mi je biti rob i taoc pojedinaca kojima su osobni interesi iznad interesa i ugleda kluba i Grada koji predstavljaju“.
Čiji rob i čiji taoc?
Meni se čini da se sve počelo urušavati prije otprilike godinu dana kada sam, barem ja osjetio, da se više ne igra s onim žarom kao kada su igrali npr. Korlja, Cune, Aljač, Šerif, Tola, Čuba, Momir, Zubić, Buljba, Ferk, itd. Nakon tekme roštilj, pivica i fešta, dok su danas druga vremena – gleda se tko koliko igra, tko ima koliku minutažu, biraju se utakmice, i za razliku od prije gdje su veterani igrali samo volonterski jer su voljeli klub i nogomet, ovdje imamo u igri i eure. Jednostavno kako mi je dojavljeno od jednog Porečana, naš veteran u osmini finala ucjenjuje klub kazavši ako ti budeš voditelj ekipe (nije Dražen u pitanju jer je obavljao posao u okviru HNS-a) ja neću igrati. Uz provjeru ove informacije taj igrač je i trener i mora se postaviti pitanje na koji način trenira svoju ekipu i kako bi on reagirao da mu njegov igrač kaže “Neću igrati ako ti budeš trener“. Najvjerojatnije bi taj igrač završio na tribini jer tu taj trener ima neograničenu moć!?
No, ‘pušačka soba’ koja je ovaj puta okupila mlađe veterane stvorila je ‘čarobnu trojku’ koja je ‘bušila’ sve dobro što su ostali činili!
Privest ću kraju ovu moju kolumnu riječima jednog navijača koji mi je poslao poruku koju ću skratiti, a ona je sljedećeg sadržaja:
“Iskreno kao navijaču kluba i igraču koji je donio dosta pehara u vitrine Zagorca ova situacija mi se u veteranima Zagorca niti malo ne sviđa. Ne želim javno komentirati jer nebi da se nekome zamjerim, no ova situacija s Draženom me je baš jako pogodila i obraćam se Vama. Čovjek je u klub davao 200 posto od sebe i to za ravnih nula eura, da bi sada neki veterani koji svoju plaću zarađuju u klubu (nije mala – znam iz pouzdanih izvora) istovremeno rušili taj klub koji ‘neizmjerno’ vole”.
Kub mora promptno reagirati i pokušati razriješiti nastalu situaciju jer bi u suprotnom moglo doći do domino efekta, odnosno da se zbivanja iz veterana preliju u omladinsku školu, a potom sve krene prema seniorima.
I zato: “Ugušimo sve što je natprosječno, sve one koji se bilo čime ističu, ili njihovo djelovanje barem uspješno prigušimo uskraćujući im prostor iskazivanja. Organizirajmo vlastitu osrednjost na pravim mjestima, i bez nje kao ogledalo većine, više se neće moći…”.
